Telekineza: Tajanstvena moć uma ili puka prevara?

Godine 1976., kad se pojavio u kinima, horor “Carrie” prestravio je gledatelje diljem svijeta. Snimljen po istoimenom romanu majstora napetosti Stevena Kinga, u režiji Briana De Palme, film se pozabavio tajanstvenim fenomenom psihokineze. Naslovna junakinja, koju glumi sjajna Sissy Spacek, pomoću ove paranormalne sposobnosti krvavo se osvećuje školskim kolegama koji su je maltretirali, a da ih ni prstom ne dotakne. Je li ovakvo što uistinu moguće? Pa, vjerojatno ne… No, slučajevi psihokineze doista su zabilježeni kroz povijest, a objašnjenja su vrlo raznolika.

Psihokineza, koju nazivamo i telekinezom, jest parapsihološki pojam koji označuje mentalnu sposobnost kontrole, odnosno manipulacije fizičkim svijetom – predmetima, događajima, pa čak i ljudskim bićima – bez izravnoga kontakta te bez uporabe poznate fizikalne sile. Pojam je 1914. godine skovao američki književnik Hery Holt, kao spoj grčkih riječi “psyche” (“um”, “duša”) i “kinesis” (“kretanje”). Prvi ga je podrobnije istražio Joseph Banks Rhine, botaničar koji je veći dio života posvetio proučavanju parapsiholoških pojava, a o njemu je pisao kao o izvanosjetilnoj percepciji. Proveo je niz eksperimenata s osobama koje su tvrdile da snagom uma mogu pomicati predmete – primjerice, dao im je kockice te im naložio da ih “natjeraju” da padnu na unaprijed dogovoreni broj. Rhine je zaključio kako mnogi od njih doista imaju ovu sposobnost, no većina znanstvenika njegove je provizorne istraživačke metode otpisala kao pseudoznanost.

Pojam telekineza, koji se koristi u istom značenju, skovao je pak Aleksandar Asakov, ruski književnik, novinar i prevoditelj koji se intenzivno družio sa spiritistima i samozvanim medijima, te izvještavao o njihovim zagonetnim moćima. Poput Rhinea, zdravorazumske skepse nije pokazivao ni u tragovima, pišući panegirike damama poput Eusapije Palladino i Madame d’Esperance. Potonja spiritistica kasnije će biti razotkrivena kao drska prevarantica.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, razmišljalo se o vojnoj primjeni telekineze, no pokusi koji su provedeni na dobrovoljnim subjektima pokazali su se neuspješnima. Godine 1988., skupina uglednih američkih znanstvenika provela je ozbiljnu studiju o ovom fenomenu, zaključivši kako “dokazi ne podupiru tezu da isti postoji”. Velikani poput Carla Sagana i nobelovca Richard Feynmana zaključili su kako se radi o pukom praznovjerju, napomenuvši da ideja psihokineze krši niz fizikalnih zakona, uključujući zakon obrnutog kvadrata, drugi zakon termodinamike te zakon o očuvanju energije. Sociolog Marcello Truzzi, koji je brojne pseudoznanstvene teorije propusustio kroz kritičko sito, izjavio je pak kako bi za “senzacionalnu tvrdnju, poput one o postojanju psihokineze, trebalo podastrijeti senzacionalne dokaze”, što nikome do sada nije pošlo za rukom. Mađioničar William Marriott je pak pomno analizirao fotografije navodnih telekinetičkih pojava, objasnivši kako je riječ o razmjerno lako izvodivim trikovima.


Unatoč razumnim zaključcima skeptika, neke fenomene doista je teško objasniti. Devedesetih godina prošlog stoljeća, veliku medijsku pažnju dobila je stanovita Jeanine Price, kućanica iz Long Beacha. “Električna dama”, kako su joj tepali, od djetinjstva se susretala s neobičnom pojavom: predmeti su navodno eksplodirali kad bi ih uzela u ruku ili se pomicali kad bi ih pogledala. Nije se radilo samo o njenim tvrdnjama – deseci ljudi svjedočili su tim događajima. Dr. Michael Persinger, ekspert za parapsihološke fenomene, iznio je tezu da je za Jeanineinu moć telekineze zaslužna neuobičajena električna aktivnost njezina mozga, usporediva s onom kod epileptičnih napadaja. Prateći njen slučaj, ustanovio je da do ovakvih epizoda dolazi kad je gospođa Price u stanju stresa: primjerice, dok se žučno svađala sa suprugom od kojeg se bila razvodila, sve slike u njezinu dnevnom boravku pale su sa zidova, a kad je, zabrinuta zbog zahtjevne liječničke pretrage, krenula peglati košulje, uspjela ih je izravnati “na crtu” premda je aparat zaboravila uključiti u struju!

Piše: Lucija Kapural

Komentari