Nakon što su učvrstili svoju vlast u Maloj Aziji, Hetiti su se okrenuli na jugoistok, nastojeći zauzeti ključne točke na trgovačkim putovima koji su povezivali Aziju, Afriku i Europu.
Najvažniji resurs koji su nastojali nadzirati jest kositar, jedan od dvaju metala potrebnih za proizvodnju brončanog oružja (Hetiti su na svojem teritoriju već imali rudnike bakra). Iako se to ponekad tvrdi u literaturi, Hetiti nisu bili prvi narod koji se služio oružjem od željeza, iako je vještina njihovih kovača bila na vrlo dobrom glasu – asirski vladari molili su ih da im pošalju dobro željezo, što su hetitski kraljevi odbijali. Osim kvalitetnog oružja, hetitske su vojske posjedovale posebna bojna kola s tri člana posade (vozač, borac i njegov pomoćnik), za razliku od npr. egipatskih, koja su imala samo dva člana posade. Pomoćnikovo je zaduženje bilo zaštititi borca od protivničkih koplja i strijela. Kola su bila znatno teža od egipatskih te namijenjena probijanju protivničkih linija. Hetitski su vojnici nosili oklope od brončanih ljusaka i šljemove, a zabilježene su različite odore za pohode u drugačijim klimatskim zonama. Iako su imali i željezno oružje, većinom su se služili brončanim kopljima, bojnim sjekirama i zakrivljenim mačevima.
Hetiti su došli u kontakt s Egipćanima u 16. st. pr. Kr., a od njih su preuzeli kraljevsku titulu Moje sunce. Za razliku od faraona, hetitski kraljevi nisu smatrani bogovima tijekom života, već tek nakon smrti. Stoga hetitski tekstovi ne bilježe podatak o tome kada je neki vladar umro, već kada je postao bogom. Sačuvani su zapisi iz tog vremena o kraljevu dvoru. Najviše položaje – zapovjednik kraljeve straže, komornik, peharnik, rizničar, žezlonoša, dvorski meštar i otac kuće – preuzeli su kraljevi rođaci.
Iako je tako držao državnu vlast čvrsto u rukama vlastite obitelji, Hattušili I. bio je nezadovoljan sinom Labarnom jer je za kraljeve odsutnosti obavljao vjerske obrede koji dolikuju samo kralju pa je umjesto njega imenovao svoju kćer kao nasljednicu. To je izazvalo nerede u zemlji pa je napokon odredio svojega unuka kao nasljednika. Kada je stupio na prijestolje, spomenuti unuk uzeo je ime Muršili (ili Muršiliš) I.
Osvajač Babilona
Muršili I. je bio dobar izbor za novog vladara. Nije ostavio anale o svojoj vladavini, ali to nije bilo ni potrebno – bio je veliki osvajač o čijim su djelima pisali kako njegovi nasljednici tako i vladari drugih naroda. Osvojio je Halafu (današnji Alep), važno trgovačko središte i prijestolnicu moćne države Jamhad, a 1595. i Babilon, najveličanstveniju metropolu tadašnje Mezopotamije, ako ne i svijeta. Među basnoslovnim plijenom koji je Muršili poveo natrag u svoju državu bio je i veliki kip Marduka. Kip, međutim, nije stigao na svoje odredište – vjerojatno su ga otela neka lokalna plemena. Možda je to bio nagovještaj kraljeve zle kobi. Za vrijeme Muršilijeve odsutnosti njegova supruga Harapšili i jedan od kraljevih najmoćnijih dvorjanina skovali su urotu koja je Muršilija stajala glave. Tako je nastalo razdoblje unutarnje političke nestabilnosti hetitske države tijekom kojega je mnogo vladara došlo na vlast pučem ili ubojstvom prethodnika. Međutim, na vanjskopolitičkom je planu stanje bilo relativno mirno. Država je bila podijeljena na nekoliko pokrajina, svakom od kojih je upravljao guverner izravno odgovoran kralju. Većina njih potjecala je iz kraljeve obitelji. Na pograničju su se nalazile vazalne kneževine koje su bile izuzete od danka, ali su bile obvezne pomagati kralju vojskom te izručiti otpadnike za kojima su tragale hetitske vlasti. Konstantna prijetnja hetitskoj državi bili su Gašge, divlji planinski narod sa središtem sjeveroistočno od Hattuše. Zabilježeno je mnogo hetitskih pohoda protiv Gašga, ali izgleda da ih nisu mogli potpuno pokoriti, čak i nakon pribjegavanja ekstremnim metodama poput etničkog čišćenja i masovnog prisilnog preseljavanja.
Piše: Boris Blažina
Više o Hetitima
Hattuša – prijestolnica drevne hetitske države
Hetiti – zaboravljeno carstvo na pograničju Azije i Europe
