Bizarne radne navike velikih umjetnika: Dok ja stvaram, ima da svi budete kuš!

Jeste li pedantni, organizirani i visoko učinkoviti ili radne obaveze izvršavate u zadnjem trenutku, po sistemu “snađi se kako znaš i umiješ”? Za vas smo odabrali niz anegdota o radnim navikama čuvenih umjetnika!

Charles Dickens

“Oliver Twist”, prvi roman na engleskom jeziku čiji je glavni lik dijete, od veljače 1837. do travnja 1839. objavljivan je u nastavcima. Čitatelji su prolili rijeke suza nad sudbinom naslovnog junaka, siročića koji pokušava opstati u društvu lišenom sućuti. Stvarajući ovaj socijalni roman, Charles Dickens (1812. – 1870.) držao se recepture koju će primjenjivati kod svih narednih djela: svakog dana, uključujući vikende, radio je pet sati, od 9 do 14 (na slici!), nakon čega je odlazio na dugačku šetnju kako bi “ispraznio mozak”. Od posluge je zahtijevao da šute poput karmelićanki, kako ga ne bi ometali, a predmeti na njegovu radnom stolu morali su biti složeni pod pravim kutem, po točno određenom rasporedu, onako kako to već čine opsesivno-kompulzivne osobe. Kad bi odsjedao u hotelima, pisac je pokušavao rasporediti namještaj na jednak način kao u svome domu, vjerujući kako za koncentraciju ne postoji gora boljka od promjene. Kako ne bi propustio niti metafizičku pomoć, prilikom pisanja uvijek je oko vrata nosio talisman za stvaralačku inspiraciju.

Antonio Vivaldi


Talijanski skladatelj i violinist Antonio Vivaldi (1678. – 1741.) stvarao je nevjerojatnom brzinom – nećemo pretjerati ako kažemo da je djela “štancao” kao na traci! Legenda kaže da mu je trebalo manje vremena da napiše čitav koncert nego njegovu inače visoko produktivnom tajniku da ga prepiše “učisto”. Poznato je da je virtuoz spavao vrlo malo, u prosjeku četiri sata, što mu je ostavljalo dovoljno vremena za stvaralačke zanose, ali i hedonistička opuštanja.

Philip K. Dick

Philip K. Dick (1928. – 1982.) jedan je od najboljih i najplodnijih znanstvenofantastičnih pisaca svih vremena. Osobito produktivan bio je tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća: u tom periodu, napisao je dvadeset romana, preko stotinu kratkih priča i niz eseja. Ako vam se takav tempo čini neprirodnim, u pravu ste: u vrijeme dok je stvarao svoja kapitalna djela, svakodnevno se “pucao” opijatima u rasponu od sirupa za kašalj, preko marihuane i valiuma do kokaina i heroina, a spavao je na mahove, po sat vremena u komadu. Takve navike rezultirale su nemogućnošću razlikovanja snova od jave i snažnim halucinacijama. Umro je u pedeset četvrtoj godini od moždanog udara, a premda su njegovi romani oduvijek imali fanatične obožavatelje, svjetsku slavu stekao je tek posthumno, kad su po njima snimljeni holivudski filmovi “Totalni opoziv”, “Uljez”, “Specijalni izvještaj” i “Istrebljivač”.

Marcel Proust

Marcel Proust (1871. – 1922.), jedan od najvećih francuskih književnika svih vremena, gotovo četvrt stoljeća je radio na svome središnjem djelu, romanesknom ciklusu “U traganju za izgubljenim vremenom”. Stvarajuću golemo, preko tri tisuće stranica dugačko djelo, živio je kao dragovoljni zatvorenik u svojoj spavaćoj sobi, napuštajući je samo kako bi jeo ili posjetio nusprostorije. Budio se u tri ili četiri sata ujutro, nakon čega bi pojeo kroasan – nerijetko jedini obrok u danu – i zalio ga s tri šalice kave. Potom je odlazio u već spomenutu spavaonicu, gdje je do noći pisao u poluležećem položaju, podbočen na “planinu” svilenih jastučića. Stvaralačke blokade efikasno je razbijao prokušanim metodama – laganim razgibavanjem i opijumom.

Lucian Freud

Lucian Freud (1922. – 2011.), možda jedan od najvećih a svakako najskuplji britanski slikar, bio je kompleksna osoba: uvjereni smo da ga ni slavni djed Sigmund, tvorac psihoanalize, ne bi lako dokučio. Istodobno je bio serijski ženskar i pustinjak koji je gotovo patološki čuvao privatnost; stoik predan napornom radu i lakomisleni kockar; namrgođeno gunđalo i bonvivan; ozbiljni intelektualac i fakin koji je prijepore rješavao ubojitim desnim krošeom. Freudove radne navike posramile bi i američke marince: danju je radio od osam ujutro do četiri popodne, a navečer od sedam do dva iza ponoći. Premda su modeli mjesecima morali pozirati za jedan portret, prema njima je uvijek bio iznimno pažljiv – pjevao im je, recitirao Shakespearea te ih posluživao šampanjcem i jastozima!

Salvador Dali

Ludi i genijalni španjolski slikar Salvador Dalí (1904. – 1989.), prvak naderalističkog pokreta, prvu je izložbu održao u rodnom Figuerasu, s nepunih petnaest. Od tada, praktički nije ispuštao kist iz ruku. Preselivši se u Sjedinjene Američke Države, autor platna “Postojanost pamćenja”, “Žirafa u plamenu” i “Slutnja građanskog rata” okušao se i u drugim vidovima umjetničkog izričaja – bavio se dizajnom nakita, šešira, kostima za balet, namještaja i izloga. Periodi mahnitog stvaranja, u kojima je radio i po dvadeset sati dnevno, izmjenjivali su se s onima besramnog ljenčarenja odnosno, njegovim riječima, “stvaralačke hibernacije”. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, vraća se u Europu, gdje ostaje do kraja života. Tada je otpočela njegova faza “nuklearnog misticizma”, obilježena novootkrivenom religioznošću. Radio je puno, spavao malo. Zadrijemao bi u fotelji sa žlicom u ruci – čim bi sklopio kapke, žlica bi ispala na pod i probudila ga, a on bi ustao i prionuo poslu!

Maya Angelou

Afroamerička književnica Maya Angelou (1928. – 2014.), istaknuta aktivistica pokreta za ostvarenje građanskih prava američkih crnaca, nikada nije pisala kod kuće. Autorica autobiografskog djela “Znam zašto ptica u kavezu pjeva” smatrala je, naime, da udobnost doma koči “kreativne sokove”. Najproduktivnija bi bila u jeftinim, oskudno namještenim, bezličnim hotelskim sobama. Unajmila bi ih na više mjeseci, koliko joj je bilo potrebno da dovrši određeno djelo, a pisala je potrbuške zavaljena na krevetu, podbočivši se na laktove – od neudobnog položaja znala je dobivati krvave žuljeve! Osim pisaćeg stroja i hrpe papira, u svoj privremeni dom donijela bi sljedeće stvari: Bibliju, špil karata i bocu šerija. Prvo joj je osiguravalo duševni mir, drugo neku vrstu meditacije, a treće opuštanje nakon naporna radnog dana.

Piše: Lucija Kapural

Komentari