Znate li koliko je Židova bilo u Varšavskom getu? Jeste li znali za postojanje židovske policije u getu? Kako se branio geto? Ukoliko vas zanimaju odgovori na ova pitanja, pročitajte tekst koji slijedi.
Samoubojstvo glavnog predstavnika Židova
Heinrich Himmler, šef nacističkog SS-a naredio je da se Varšavski geto “očisti” 22. srpnja 1942., nakon čega je započela masovna deportacija Židova na Istok, u 80 km udaljen novoizgrađeni logor za istrebljenje Treblinku II. Cilj je akcije bio istrijebiti cijeli geto. Odluku o “preseljenju” donijeli su Nijemci, ali ga je potpisalo Vijeće varšavskih Židova. Samo dan kasnije Adam Czerniaków, glavni predstavnik Vijeća Židova u getu, je počinio samoubojstvo jer nije želio stavljati na spisak ljude koji će biti transportirani u logor smrti. Stvarni razlog je bio taj što nije uspio isposlovati sa Nijemcima spas za djecu. Prije smrti u svom oproštajnom pismu zabilježio je:
Zahtijevaju da vlastitim rukama ubijem djecu svoje nacije. Ne preostaje mi ništa drugo nego umrijeti.
Kriva percepcija deportacije
U početku varšavski Židovi nisu znali što ih čeka. U logor su pristizale vijesti o likvidacijama Židova u manjim getima, no u Varšavskom getu gdje ih je bilo zatvoreno 280 000 činili su 1/3 populacije Varšave, i nitko nije vjerovao da su Nijemci u stanju pobiti toliki broj ljudi pa su smatrali da je ipak riječ o premještaju u radne logore. Treblinku su povezivali sa prisilnim radnim logorom jer je u blizini istoimenog sela osnovan radni logor Treblinka I. još 1940. godine. Nisu znali da je, u međuvremenu, osnovan logor Treblinka II. U odluci je stajalo da će svaka osoba za put dobiti obrok za tri dana, što je značilo 3 kg kruha i 1 kg marmelade. To je otklonilo sumnje jer se smatralo da to doista znači premještaj na drugo mjesto zbog prisilnog rada. Upravo ovakva propaganda navela je mnoge da se samostalno prijave za deportaciju. U prvom danu odvedeno je čak 6250 osoba. Neki su se kasnije odlučili pridružiti obiteljima i prijateljima koji su ranije otišli.
Iz vlaka u plinsku komoru
Židovi su u Treblinku II. transportirani vlakovima, a kada su došli do logora razdvajani su prema spolu, nakon čega su poslani u plinske komore gdje su odmah likvidirani. Prvi zapovjednik Treblinke bio je Irmfried Eberl, star 32 godine, koji je prisilio skoro 2000 zatvorenika da uklanjaju zlatne zube žrtvama prije negoli tijela ubijenih budu odvučena u masovne grobnice. Eberl je uskoro razriješen dužnosti jer izabrani ljudi nisu bili dovoljno brzi u uklanjanju leševa tako da su novopridošlice po dolasku odmah vidjele što ih čeka, a što je dovelo do kaotičnog stanja.
Likvidaciju je nadzirao Hermann Höffle koji je u Varšavu je stigao iz Lublina s brojnom pratnjom. U getu je djelovala svojevrsna židovska policija koja je bila izvršni organ naredbi SS-a. Na kraju je većina članova židovske policije podijelila sudbinu onih koje je poslala u Treblinku. Židovska borbena organizacija izvršila je atentat na Józefa Szeryńskog, zapovjednika židovske policije u getu 21. kolovoza 1942. godine. Tada je već bilo jasno da je riječ o deportacijama u logor za istrebljenje, a ne u radni logor. Bijeg iz geta je bio težak, no otprilike 8000 Židova uspjelo je pobjeći tijekom Velike akcije likvidacije. Nijemci su uspjeli u samo 2 mjeseca dakle od 22. srpnja do 21. rujna 1942. deportirati 254 000 Židova koji su odmah po dolasku likvidirani.
Geto se brani
Nakon dva mjeseca sustavnog ubijanja u getu je ostalo 35 000 mlađih muškaraca, koji su radili za njemačke tvrtke, no njih 25 000 se još skrivalo po getu. Ta skupina preživjelih je odlučila pružiti otpor i umrijeti u pokušaju spašavanja prije nego završe u plinskim komorama. Kada su 19. travnja 1943.u geto umarširale kolone SS-ovaca kako bi likvidirale preostale Židove, dočekali su ih ustanici spremni za posljednji otpor. U međuvremenu su se opskrbili streljivom i oružjem pa su počeli s napadom na tenkove i druga vozila. Pripremili su molotovljeve koktele. Vođa ustanka bio je Mordechai Anielewicz koji je nekoliko dana prije smrti zapisao:
Ono što smo doživjeli ne može se opisati riječima: dva puta smo prisili Nijemce na bježanje iz geta. Moj životni san se u svakom slučaju ostvario: geto se sam brani.
No 16. svibnja 1943. razaranjem sinagoge otpor ustanika je slomljen i Varšavski geto je nakon toga sravnjen sa zemljom. U Treblinki II. je do kraja rata ubijeno između 700 000 i 900 000 Židova.
Ako nam svakodnevica djeluje teškom, nakon ovih redaka sigurni smo da poprima laganiju vizuru.
Piše: Sonja Kirchhoffer
