Deportacija Židova iz Varšavskog geta u logor za konačno istrebljenje Treblinku II.

Znate li koliko je Židova bilo u varšavskom getu? Jeste li znali za postojanje židovske policije u getu? Tko je bio Mordechai Anielewicz? Vjerojatno niste znali da su mediji u komunističkim zemljama cenzurirali posjet Willyja Brandta Varšavi. Danas smo pripremili puno pojedinosti o događanjima u Varšavi i Treblinki II. tijekom 1942. i 1943., zanima li vas to razdoblje povijesti nastavite čitati tekst koji donosimo.

Samoubojstvo glavnog predstavnika Židova

Heinrich Himmler, šef nacističkog SS-a naredio je da se varšavski geto “očisti” 22. srpnja 1942., nakon čega je započela masovna deportacija Židova na Istok, u 80 km udaljen novoizgrađeni logor za istrebljenje u poljskoj Treblinki II. Cilj je te akcije bio istrebljenje cijelog varšavskog geta. Odluku o “preseljenju” donijeli su Nijemci, ali ga je potpisalo Vijeće varšavskih Židova. Samo dan kasnije Adam Czerniaków, glavni predstavnik  Vijeća Židova u getu, je počinio samoubojstvo jer nije želio stavljati na spisak ljude koji će biti transportirani u logor smrti, svaki dan do konačnog istrebljenja. Stvarni razlog je bio taj što nije uspio isposlovati sa Nijemcima spas za djecu. Prije smrti u svom oproštajnom pismu zabilježio je: “Zahtijevaju da vlastitim rukama ubijem djecu svoje nacije. Ne preostaje mi ništa drugo nego umrijeti.”

Kriva percepcija deportacije


U početku varšavski Židovi nisu znali što ih čeka. U logor su pristizale vijesti o likvidacijama Židova u manjim getima, no u varšavskom getu gdje ih je bilo zatvoreno 280 000 te su činili 1/3 populacije Varšave,  nitko nije vjerovao da su Nijemci u stanju pobiti toliku količinu ljudi pa su smatrali da je riječ o premještaju u radne logore. Treblinku su povezivali sa prisilnim radnim logorom jer je u blizini istoimenog sela osnovan još 1940. godine radni logor Treblinka I. Nisu znali da je, u međuvremenu, osnovan logor Treblinka II. U odluci je stajalo da će osobe za put dobiti obrok za tri dana, što je značilo 3 kg kruha i 1 kg marmelade po osobi. To je otklonilo sumnje jer se smatralo da to doista znači premještaj na drugo mjesto zbog prisilnog rada. Upravo ovakva propaganda navela je mnoge da se samostalno prijave za deportaciju. U prvom danu odvedeno je čak 6250 osoba. Neki su kasnije se poželjeli pridružiti obiteljima i prijateljima koji su ranije otišli.

Iz vlaka u plinsku komoru

Židovi su u Treblinku II. transportirani vlakovima, a kada su došli do logora razdvajani su prema spolu, nakon čega bi bili poslani u plinske komore gdje su odmah likvidirani. Prvi zapovjednik Treblinke bio je Irmfried Eberl, star 32 godine, koji je već imao podosta iskustva s eutanazijom djece. Prisilio je skoro 2000 zatvorenika da uklanjaju zlatne zube žrtvama prije negoli tijela ubijenih budu odvučena u masovne grobnice. Eberl je uskoro razriješen dužnosti jer je bio neučinkovit, drugim riječima njegovi izabrani ljudi nisu bili dovoljno brzi u uklanjanju leševa tako da su novopridošli logoraši već odmah znali što ih čeka, što je dovelo do kaotično gstanja.
Likvidaciju je nadzirao Hermann Höffle koji je u Varšavu je stigao iz Lublina u brojnoj pratnji. U logoru je djelovala svojevrsna židovska policija koja je bila izvršni organ naredbi SS-ovaca. Na kraju je većina te židovske policije podijelila sudbinu onih koje je poslala u Treblinku. Židovska borbena organizacija osnovana 28. srpnja izvršila je atentat na Józefa Szeryńskog, zapovjednika židovske policije u getu. Početkom kolovoza 1942. bilo je jasno da je riječ o deportacijama u logor za istrebljenje, a ne u radni logor. Bijeg iz geta je bio težak, no otprilike 8000 Židova uspjelo je pobjeći tijekom Velike akcije likvidacije. Nijemci su uspjeli u samo 2 mjeseca dakle od 22. srpnja do 21. rujna 1942. deportirati 254 000 Židova u centar za njihovo konačno istrebljenja.

Geto se brani

Nakon dva mjeseca sustavnog ubijanja u getu je ostalo 35 000 mlađih muškaraca, koji su počeli raditi za njemačke tvrtke, no njih 25 000 se još skrivalo po getu. Ta skupina preživjelih je odlučila pružiti otpor i umrijeti u pokušaju spašavanja prije negoli završe u plinskim komorama. Kada su 19. travnja 1943.u geto umarširale kolone SS-ovaca kako bi likvidirale preostale Židove, dočekali su ih ustanici spremni za posljednji otpor. U međuvremenu su se opskrbili streljivom i oružjem pa su počeli s napadom na tenkove i druga vozila, a imali su spremljene i molotovljeve koktele. Vođa ustanka bio je Mordechai Anielewicz koji je nekoliko dana prije smrti zapisao: “Ono što smo doživjeli ne može se opisati riječima: dva puta smo prisili Nijemce na bježanje iz geta. Moj životni san se u svakom slučaju ostvario: geto se sam brani.” No 16. svibnja 1943. razaranjem sinagoge otpor ustanika je slomljen i Varšavski geto je nakon toga sravnjen sa zemljom. U Treblinki II. je do kraja rata ubijeno između 700 000 i 900 000 Židova.

Komunistička cenzura

U prosincu 1970. Varšavu je posjetio njemački savezni kancelar, Willy Brandt koji je kleknuo ispred spomenika junacima Varšavskog geta. No, komunistički mediji nisu željeli prenijeti ovu vijest jer bi to značilo da za zločine nisu krivi samo Nijemci, već i da Poljaci, kao i u ostalom svi kolaboracionisti snose dio odgovornosti za ono što se dogodilo. U Poljskoj su samo jedne male židovske novine prenijele ovu vijest.

Možda ćete se na kraju ovog teksta pitati zašto ste posegnuli za ovako teškom tematikom jer ste si na taj način možda zamaglili potencijalno lijep dan, ali suočavanje s prošlošću naš suočava sa stvarnošću i omogućava da nađemo smisao u svakodnevici koja nam možda nekada djeluje dosadnjikavom, no nakon ovakvih redaka ona dobiva novu i ljepšu vizuru.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari