Otac slavna norveškog književnika borio se na strani nacista!

Premda se pisanjem počeo baviti tek u tridest sedmoj godini, ekspresno je zasjeo na svjetski literarni tron: njegovi romani prevedeni su na pedeset jezika, a prodao je gotovo četrdeset milijuna primjeraka. Jo Nesbø, najpoznatiji norveški pisac krimića, kompleksan je poput svoga najpoznatijeg lika, genijalna no unutrašnjim demonima razdiranog inspektora Harryja Holea – istodobno mračan i duhovit, altruističan i ciničan, brbljav i gotovo patološki zatvoren, već godinama intrigira svjetsku javnost. Prije nego što se latio pera, kao da je proživio nekoliko inkarnacija: bio je perspektivan nogometaš, antitalentiran taksist, uspješan broker i divlja rock zvijezda. Donosimo uzbudljivu životnu priču velikana skandinavskog noira!

Rođen je 1960. u norveškoj prijestolnici Oslu. U obožavanom gradu živio je do osme godine, kad s roditeljima seli u gradić Molde. “Imao sam problema s prilagodbom na novu sredinu, koju sam smatrao fizički i duhovno skučenom. Sanjao sam rodni grad i plakao svake noći. Knut Hamsun bio je u pravu kad je napisao da je Oslo grad koji nitko nije napustio bez ožiljaka”, ispričao je. Utjehu je tražio u knjigama, u bogatoj obiteljskoj zbirci. Otac mu je, naime, bio kolekcionar rijetkih primjeraka, a majka knjižničarka. I sam se okušao u pisanju kratkih priča, koje je potom čitao prijateljima. “Kad bih završio, na njihovim licima vidio se strah. Za jednog balavca, imao sam prilično morbidnu maštu: većina mojih likova završila bi raskomadana”, smije se.

Idilično djetinjstvo nije bilo dugoga vijeka. Zbog očevih grijeha iz davne prošlosti, obitelj je u jednom trenutku ostala bez svega. “Tijekom Drugoga svjetskog rata, moji su roditelji bili na suprotnim stranama: majka je bila članica norveškog Pokreta otpora, a otac se kao 19-godišnjak pridružio Nijemcima kako bi se borio protiv Staljina na Istočnom frontu. Kad sam tatu, koji je odrastao u Brooklynu i bio gorljivi antikomunist, pitao zašto je odabrao stranu zla, odgovorio mi je da se radilo o načinu na koji je vidio Europu: demokracije kao što su Engleska i Francuska bile su više-manje bankrotirale i postojala su samo dva moćna čovjeka, Staljin i Hitler. Otac se opredijelio za potonjeg, smatrajući da je ovaj riješio problem nezaposlenosti u Njemačkoj te da nam je kulturološki bliži nego što su to Rusi. Po završetku rata, zbog svoga pogrešnog izbora proveo je dvije godine u zatvoru. Njegova kazna, međutim, nije završila po izlasku na slobodu – pola života je proganjan i smatran građaninom drugog reda. Pokrenuo je vlastiti biznis, izradu kuhinja po mjeri, ali zbog nepovjerenja okoline nije mogao poslovati. Kad je njegova tvrtka propala, izgubili smo sve, uključujući kuću”, prisjeća se.

Nesbø, koji je od djetinjstva trenirao nogomet, kao 17-godišnjak je zaigrao za prvoligaški klub “Molde”. Kasniji književni uspjeh bit će tek blijeda sjena onoga što je proživljavao tih dana: “Nikad se nisam osjećao tako slavnim kao kad sam igrao za taj klub. U Moldeu živi samo 20.000 ljudi, a više od polovice dolazilo je na svaku utakmicu. Istrčati na teren bio je fantastičan osjećaj. Bio sam, priznajem, prilično umišljen. Kad bih postigao zgoditak, poljubio bih loptu, ignorirajući suigrača koji bi mi je dodao. Većina momaka iz tima zbog takvog me ponašanja prezirala, no meni se živo fućkalo za njihovo mišljenje. Bio sam siguran da ću jednog dana igrati za ‘Tottenham’!”.

Bili su to, pokazat će se, puki snovi. Teška ozljeda ligamenta zauvijek ga je udaljila sa zelenih travnjaka, a činjenica da je zbog sporta zapostavio učenje došla je na naplatu – pao je razred, a čak ni bližnji nisu vjerovali da će ikad završiti školovanje. Neko vrijeme je radio kao vozač taksija, u čemu se pokazao katastrofalno lošim: za volanom se snalazio kao slon u staklani, a ni orijentacija mu nije bila jača strana. Shvativši da u tom poslu za njega nema kruha, prijavio se u vojsku. Vrijeme provedeno u uniformi iskoristio je za učenje: ponovno otkrivši užitak čitanja, maurirao je sa samim peticama!

Osokoljen tim uspjehom, po skidanju uniforme upisuje studij ekonomije na prestižnom Sveučilištu u Bergenu. Diplomirao je kao jedan od najboljih u klasi, nakon čega mu se svijet pružio kao na dlanu. Preselio se u Oslo i zaposlio kao broker, a ubrzo je, kako s ponosom ističe, počeo “apsurdno dobro zarađivati”. Ozbiljnost tog posla ga je, međutim, gušila, pa s oduševljenjem prihvaća poziv bivšeg kolege s faksa da se pridruži njegovu novoosnovanom bendu. “Premda sam znao tek tri akorda, postao sam njihov giratist. Zvučali smo toliko loše da su vokalisti jedan za drugim napuštali grupu, pa su na koncu mene potjerali do mikrofona. Očekivanu svjetsku dominaciju nekim čudom nismo uspjeli postići ali smo, eto, izdali jedan singl”, našalio se. Naredni glazbeni projekt bit će puno uspješniji. Nesbø, koji je u međuvremenu sam počeo pisati tekstove i skladati, sprijateljio se s talentiranim jazz gitaristom. Zajedno su osnovali bend “Di derre” (“Oni tamo”), kojem se pridružio i Nesbøov brat Knut. “Nakon dvije godine, potpisali smo ugovor za snimanje albuma. Naš prvijenac postigao je mlake pohvale kritičara, ali smo već sa sljedećim nosačem zvuka postigli golem uspjeh na norveškom tržištu. Preko noći smo postali zvijezde!”, prisjeća se.

Paralelno s poslom i nastupima, odlučio se dodatno obrazovati za financijskog analitičara. “Kad sam dobio posao u najvećoj norveškoj brokerskoj kući, dvogodišnjim sam se ugovorom obavezao na rad na razvoju njihova dioničkog odjela. Posla je bilo toliko da se čovjeku zavrti u glavi! Uz to sam radio kao slobodni novinar, a noću su me još čekale svirke. Nakon godinu dana takvog tempa, bio sam toliko iscrpljen da sam padao po cesti. Razgovarao sam tada s članovima benda i šefom te im rekao da mi treba pola godine odmora. Uskočio sam u zrakoplov za Australiju, vodeći se mišlju – što dalje, to bolje”, ispričao je. Ipak, sa sobom je ponio laptop: s jednom izdavačkom kućom bio se dogovorio da napiše knjigu o životu na turnejama. Od spomenutih memoara neće biti ni “m” – Nesbø je shvatio da zapravo želi napisati roman. U 24 sata, koliko je trajao let od Osla do Sydneya, osmislio je fabulu svoga prvijenca, krimića kojem će kasnije dati naslov “Šišmiš”. Upravo ondje, među oblacima, rođen je nezaboravni lik Harryja Holea, inspektora iskričave inteligencije, teške šake i nagle ćudi. Po povratku u domovini, Nesbø je u rukama imao gotov roman. Njegov prvijenac preko noći je postao bestseller, a oduševio je i kritičare – autor je nagrađen Rivertonom, prestižnom nagradom za krimić godine. Nakon što je roman “Žohari” nadmašio uspjeh prvijenca, otputio se do šefova ureda i dao otkaz.

Iz mora njegovih uspješnica izdvojit ćemo i roman “Crvendać”, koji ga je učinio svjetskom literarnom zvijezdom. Kompleksna priča koja povezuje dva fabularna toka, Holeovu istragu u današnjem Oslu i događaje iz Drugoga svjetskog rata, za autora je bila vrlo osobna. “Prije nego što je umro, moj otac je planirao napisati knjigu o Norvežanima s obiju zaraćenih strana. Na neki način, ‘Crvendać’ je njegova priča”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari