Voće kroz povijest: Zašto djevice nisu smjele jesti avokado?

Konzumacija kojih plodova je svojedobno bila zabranjena djevicama? Zašto su europski velikaši osamnaestog stoljeća paradirali naokolo s ananasima u rukama? Kako o jabukama govori Biblija a kako grčka mitologija? Za vas smo odabrali pregršt zanimljivih podataka o voću kroz povijest!

Kruška – na osnovi ostataka suhih krušaka pronađenih u talijanskim i švicarskim sojenicama iz kamena i brončanog doba, znanstvenici su doznali da se ovo voće uzgajalo još u prapovijesti. Stručnjaci pretpostavjaju da je kruška u Europu došla iz Perzije, preko Male Azije. U njihovu kultiviranju prednjačili su Rimljani, koji su ih konzumirali sirove ali i kuhane. Posebno poglavlje u svome “Prirodoslovlju” posvetio im je rimski pisac Plinije Stariji, zajedno s receptom za polagano krčkanje jabuka u medu. Drvo kruškovina u novom se vijeku upotrebljavalo za izradbu mjerila, crtala i instrumenata, dijelova strojeva, pokućstva i tokarske robe. Zanimljivo je da se cvijet kruške u Kini smatra simbolom žalosti, zato što je bijel, kao i simbolom prolaznog karaktera postojanja, zbog svoje krhkost i kratkog trajanja.

Jagoda – šumska jagoda pojavljuje se još u prapovijesti, pa ne čudi podatak da je prisutna kod mnogih naroda. Latinski naziv divlje jagode – Fragaria vesca – potječe pak od riječi “grafare”, koja upućuje na ugodnu aromu plodova i listova. U kršćanskoj tradiciji, jagoda se smatra plodom dobrih djela, a kad su joj pridružene ljubičice, označava smjernost. Zanimljiv je i podatak da se u našim krajevima ovo voće od davnina korsiti za pripremu osebujne “ljubavne vradžbine”. Listovi se, naime, zaviju u krug i namoče u med, a potom oviju svilenim koncem da nalikuju na prsten. Tada je potrebno pogledati kroz tu konstrukciju na objekt vaše žudnje, i on bi vam se trabao smjesta podati!

Rajčica – prvi su ih uzgajali Azteci, posljednje pleme iz niza starih meksičkih civilizacija, smatrajući ih hranom ali i lijekom za niz tegoba. Naziv “tomato”, koji se za ovo voće koristi u brojnim zemljama, dolazi zpravo iz aztečkog jezika nahuatla (u slobodnom prijevodu, riječ “tomatl” znači “nabreklo voće”). U Europu su ih u šesnaestom stoljeću donijeli španjolski osvajači, na povratku iz Meksika.


Ananas – tropsko voće podrijetlom iz Južne Amerike, u Europu je preneseno 1514. godine, da bi tek početkom osamnaestog stoljeća postalo veliki hit, napose u Engleskoj. Tamošnja gospoda i dame hodali su naokolo noseći ovaj mirisavi plod u rukama, kako bi iskazali svoj status – ananasi su, naime, u to vrijeme bili skupi “kao svetog Petra kajgana”. Nadalje, uzorci egzotičnog voća raširili su se po zavjesama, ukrasnim jastučićima pa i tepisima modernih stanova. Postojala je čak usluga koju bismo mogli nazvati rent-a-ananas: pokondirene tikve mogle su, za nevelik iznos, unajmiti ananas na jedan dan te njime  impresionirati poznanike!

Banana – premda se u Europi počela upotrebljavati tek koncem devetnaestoga stoljeća, čovječanstvu je odavno poznata. Tako dokument iz 303. godine prije Krista govori o brojnim kvalitetama “duguljasta zlatnog ploda”. Njihova simbolika vrlo je osebujna. Kako nježne stabljike na kojima banane rastu nestaju nakon što donesu plod, u budističkom nauku ovo voće je smatrano simbolom krhkosti i kratkotrajnosti života. U klasičnu kineskom slikarstvu, lik mudraca vrlo je čest prikazivan u podnožju stabla banane, dok meditira o prolaznosti.

Lubenica – potječe iz Južne Afrike, odakle je vrlo brzo prenešena u dolinu Nila, o čemu svjedče slike ovog voća na zidovima drevnih egipatskih grobnica. Zbog brojnih koštica koje sadrži, simbol je plodnosti. Iz tog razloga, u Vijetnamu su se sjemenke lubenice svojedobno darivale mladencima.

Grožđe – vinova loza jedna je od najstarijih biljnih kultura koje je čovjek uzgojio. Smatra se da potječe ili iz južne Europe ili iz okolice Kaspijskog jezera, a arheološki dokazi pokazuju da se uzgajala i u Egiptu, i to prije 6.000 godina. Uzgajali su je i stari Feničani, odakle je, preko Grčke, došla na Jadran. Na naša područja, baš kao i na Siciliju te Apeninski poluotok, donio ju je rimski car Marko Aurelije. U grčkoj mitologiji, grožđe je označavalo obilje, dok je u kršćanstvu simbol čednosti – list vinove loze, katkad i sam grozd, upotrebljavan je za pokrivanje Evine golotinje, baš kao što je smokvin list krio “nepristojne” dijelove muškaraca.

Breskva – u drevnoj Kini, zemlji iz koje potječe, breskve su smatrane simbolom dugovječnosti. Prema tamošnjoj legendi, u vrtu vilinskog kralja svakih tisuću godina sazrijeva čarobna breskva, koja onome tko je zagrize daruje besmrtnost.

Dinja – smatra se da ovo voće potječe iz Azije: u Kini je bilo poznato već tisuću godina prije Krista. U Bibliji se spominje da su Izraelci, kad su napustili Egipat i s Mojsijem četrdeset godina lutali pustinjom, žalili za svojom omiljenom hranom, napose dinjom. Slike iz Herkulaneja i Pompeja dokazuju da su ih Rimljani često konzumirali, a u antičkoj Grčkoj bio je raširen običaj da mladenci za vrijeme svadbenog ručka podijele dinju, koja je smatrana voćem ljubavi.

Avokado – plodovi avokada imaju sugestivan oblik: podsjećaju na testise, a to je upravo ono što ahuacatl, aztečko ime voća, znači. Azteci su vjerovali da je ahuacatl vrlo moćan i opojan, pa je njegova konzumacija bila zabranjena djevicama. Španjolski su misionari također uočili ovu đavolju sličnost, pa tom voću nisu dopuštali da raste u blizini crkvi. Kako šipak i smokva sadrže mnogo sjemenki, vjerovalo se da povećavaju plodnost, pa su drevni Rimljani mladence šopali tim voćem.

Jabuka – riječ o jednoj od najstarijih kultura: na području Tien Shana, planinskog masiva u srednjoj Aziji, jabuke su se uzgajale još prije deset tisuća godina. Biblija ih spominje kao voće koje je kumovalo tragediji čovječanstva, odnosno kobni plod koji je Eva pružila Adamu. U antičkoj Grčkoj, djevojke se nisu ljutile ako bi ih kakav naočit momak pogodio jabukom. Ovo voće je, naime, bilo posvećeno božici ljubavi Afroditi, pa se takav čin smatrao izražavanjem nježnih osjećaja. Ako bi cura jabuku primila, na simboličan bi način dala do znanja udvaraču da prima njegovu naklonost i udvaranje je moglo započeti. Ipak, grčki mit upozorava i na njihovu opasnu stranu: sjetimo se, primjerice, zavodljivih zlatnih jabuka iz vrta Hesperida, voća besmrtnosti zabranjenog smrtnicima. Kao simbol iskušenja, spominju se u mitu o kralju Euristeju, koji je junaku Heraklu, kao jedan od njegovih dvanaest zadataka, naložio da ih ukrade. Ovaj je na to pristao budući da se morao iskupiti za počinjeni zločin. Vjerujući kako je Herakla poslao na nemoguću misiju, Euristej je zadovoljno trljao ruke: u slučaju Heraklova očekivanog neuspjeha, ovaj će platiti glavom; ako pak voda nekim čudom poteče na njegov mlin, donijet će mu zlatne jabuke, koje će ga učiniti besmrtnim. Za Herakla je tri takve jabuke ubrao Atlant, otac Hesperida, umjesto kojega je junak u međuvremenu na svojim leđima nosio nebeski svod. Jedna od tih jabuka, koju je Erida bacila među božice Heru, Atenu i Afroditu, dovela je do Trojanskoga rata (“jabuka razdora”).

Naranča – ovo voće potječe iz Azije, preciznije, južne Kine, gdje se uzgajalo još u četvrtom stoljeću prije Krista. Naranče su bile popularne i u drevnoj Indiji, a brojni jezikoslovci smatraju da njihov naziv vuče korijen od sanskrtske riječi i nāraṅgaḥ, što bi u prijevodu značilo “voće koje vole slonovi”. U obje zemlje, Kini i Indiji, darivanje djevojaka narančama u prošlosti je označavalo prosidbu. U dosta jezika naranča se naziva “kineska jabuka” (npr. u nizozemskom “Sinaasappel”, te u njemačkom “Apfelsine”). Naime, prema nekim stručnjacima, već spomenute “zlatne jabuke” iz klasične mitologije zapravo su bile naranče. Cvijet naranče je inače simbol plodnosti, pa su ga u mnogim kulturama nevjeste nosile kao oznaku plodnosti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari