Ubojstva u Matamorosu: Visoki svećenik Palo Mayombea ritualno je žrtvovao šezdesetak ljudi!

Osjećam kako moja moć raste. U noći punog mjeseca, životni sokovi struje mojim tijelom. Spreman sam. Gladan sam. Zapravo, Ono je gladno. Trbušina ngange više se ne može zadovoljiti kokošima i zmijama. Želi ljudsku krv. I oči, i mozak, i srce. Hrani se krikovima umirućeg. Nakon ove večeri, ništa više neće biti isto. Konačno ću postati veliki svećenik Palo Mayombea, gospodar moći veće od bilo čega ljudskog. Osmijeh mi je širok, dlanovi suhi, srce tuče uobičajenim ritmom. Miran sam. Spreman sam.

Ljudski mozgovi u bakrenom kotlu

Matamoros u Meksiku tipičan je granični grad, s kurvama na svakom uglu, sirotinjom koja kopa po kontejnerima i mnoštvom džepara. Ujedno je to mjesto gdje se svake godine, u vrijeme proljetnih praznika, slijevaju rijeke pijanih studenata iz svih krajeva, željnih zabave i avanture pod toplim meksičkim suncem. Studenti koji su stigli u Matamoros toga neobično sparnog ožujka 1989. pojma nisu imali da je, od Nove godine,na tom području nestalo više od šezdesetero ljudi. Mark Kilroy, teksaški student medicine, žestoko je tulumario do sitnih jutarnjih sati. U zoru se pozdravio s društvom, ispričavajući se da je “mrtav umoran”. Prijatelji nikad više neće vidjeti Marka. Kad se sljedeća dva dana nije pojavio, zabrinuti studenti pozvali su policiju. Za razliku od ostalih koji su nestali posljednjih deset tjedana, Kilroy je bio mladić iz bogate i ugledne obitelji. Njegovi roditelji ponudili su nagradu od 15.000 dolara za informaciju koja bi dovela do pronalaska voljenog sina, a policija je ispitala stotinjak registriranih kriminalaca te svaku dojavu ljudi koji su tvrdili da su vidjeli mladića. Istraga je vrlo brzo zašla u slijepu ulicu.

U to su vrijeme meksičke vlasti bile zauzete jednom od čestih kampanja protiv opijata. Cilj nije bio uhvatiti zbiljske moćnike, tzv. “kraljeve droge”, već zamazati oči javnosti uhićenjem sitnih riba. Ulice Matamorosa bile su prekrivene barikadama, a snage reda zaustavljale su skoro svaki automobil. Jedan od uhićenih dilera bio je Serafin Hernandez, nećak moćnog dilera Elia Hernandeza. Osim velike količine marihuane, u njegovom su automobilu nađeni neobični predmeti: komadići kosti, kokošja noga i crne svijeće. Serafin se bezbrižno smješkao, hvaleći se kako ga štiti moć snažnija od ljudskog zakona. Nastavio je trabunjati o crnoj magiji i ritualnim žrtvovanjima, a jedno je ime ponavljao s dubokim poštovanjem: Adolfo Costanzo. Rekao je policajcima da će ih dovesti do posjeda tog čovjeka, “vrhovnog svećenika zla”. Premda nisu povjerovali njegovu nepovezanom brbljanju, odlučili su za svaki slučaj provjeriti o čemu je riječ. Kad su stigli na ranč Santa Elena, imali su što vidjeti: u plitkom grobu ležalo je petnaest unakaženih ljudskih tijela, s razrezanim lubanjama iz kojih je bio izvađen mozak! Policajci su prepoznali jednog od ubijenih. Bio je to Mark Kilroy. Serafin je detektive odveo u kuću te, dijabolično se cereći, upro prstom u veliki bakreni kotao. U njemu su, u prljavoj vodi punoj pauka, zmija i škorpiona, plivali ljudski mozgovi. Znali su da je Costanzo njihov čovjek, no ne i kako ga naći.

Šegrt sila tame

Adolfo de Jesus Costanzo rođen je 1962. godine u Miamiju. Njegova majka, Kubanka Delia Gonzales, prakticirala je okultnu afričku religiju Palo Mayombe, a jedan od crnih magova rekao joj je da je njen potomak predodređen za golemu moć. U desetoj godini, dječak je postao šegrt visokog svećenika kulta. Kako Palo Mayombe propagira prinošenje žrtava u cilju stjecanja moći, dječak i njegov mentor klali su piliće, crne mačke i zmije te njihovom krvlju prskali vudu-lutke. Adolfo se pokazao izvrsnim učenikom. Kad mu je bilo petnaest, odabrao je svoga zaštitnika, mračnog demona Kadiempembea. Podnošenje boli bilo je dio inicijacije. Dok ga je učitelj zarezivao nožem, ponavljao je: “Nema Boga. Moja je duša mrtva”. Šegrt je bio spreman da postane vođa.

Kao 19-godišnjak, Costanzo se preselio u Meksiko, gdje je pokrenuo unosan posao bacanja uroka za sreću, kao i onih za proklinjanje neprijatelja. Mnogi njegovi klijenti bili su bogati preprodavači droge, kojima je jamčio da će ih učiniti “otpornima na metke i nevidljivima za policiju”. Određen broj korumpiranih policajaca također jer koristio njegove usluge. Počeo je pljačkati grobove u potrazi za ljudskim kostima – trebale su mu za ngangu, veliki bakreni lonac u kojem je pripravljao “čarobne napitke”. Ubrzo je shvatio da klanje peradi nije dostojno maga njegova kalibra. Trebao je ljudsku krv. U nekoliko mjeseci, ritualno je žrtvovao dvadesetak ljudi, vjerujući da svakim ubojstvom postaje sličniji obožavanom Kadiempembeu. Žrtve je satima mučio, da bi im naposljetku otvorio lubanju i izvadio mozak. “Kad pojedete ljudski mozak, stječete golemu moć. Ali, važno je da subjekt umire u agoniji!” podučavao je sljedbenike. Najboljom učenicom pokazala se mlada i Sara Aldrete, koja mu postaje ljubavnicom i suučesnicom u zločinima. Costanzo ju je proglasio vrhovnom svećenicom.

Među vračevim stalnim klijentima bili su pripadnici moćne obitelji Calzada, najzaposlenijih preprodavača droge u regiji. Vjerujući da su upravo njegove magične čini zaslužne za uspjeh kartela, Costanzo je zahtijevao da postane njihov punopravni poslovni partner. Calzade su ovaj zahtjev odbili, a nekoliko dana kasnije tijela sedam članova obitelji nađena su u prljavom jarku, bez prstiju, očiju i mozga. Dijelovima tijela koji su nestali nahranila se Costanzova nganga!

Kako je bio lud no ne i glup, nakon ovog zločina preselio se u Santa Elenu, kuću u pustinju kao stvorenu za mračnu djelatnost kulta. Nakon ubojstva Marka Kilroya i medijske pompe koja se digla oko tog slučaja, bježi pak u Mexico City, u društvu najvjernijih sljedbenika. “Nikad me neće uhvatiti. Ja sam gospodar svoje i vaše budućnosti!” uvjeravao je vjerne pratitelje. Pokazalo se da njegova predviđanja nisu bila točna.

U to vrijeme policija je radila na nepovezanom slučaju, otmici djeteta. Kao dio rutinske provjere, išli su od vrata do vrata i tražili potencijalne svjedoke. Zakucali su i na Costanzova vrata. Ovaj je, uvjeren da traže baš njega, otvorio vatru na predstavnike snaga zakona. Ubrzo je dvjestotinjak policajaca okružilo zgradu, a veliki vrač shvatio je da mu ovaj put ni Kadiempembe neće pomoći. Ne želeći se predati, pružio je pištolj najvjernijem pomoćniku Alvaru de Leonu. “Pucaj mi u glavu! Učini to, brzo!” viknuo je. Kad su policajci provalili u kući, Costanza su pronašli mrtvog. Ostali pripadnici kulta su uhićeni. Njih četrnaestero osuđeno je za niz zločina, od preprodaje droge do ubojstava, a najdužu kaznu dobila je Sara Aldrete – šezdeset godina robije.

Piše: Lucija Kapural

Komentari