Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (V. dio)

Smrću Ivana III. Sobjeskog 1696. završilo je posljednje razdoblje relativne stabilnosti u povijesti Poljsko-Litavske Unije. Iscrpljena neprekidnim ratom protiv Osmanlija, Kozaka i Rusa, Unija je u turbulentno 18. stoljeće ušla potpuno nepripremljena, pri čemu je rastuća sila Rusije i Pruske postupno lomila političku samostalnost zemlje. Kulminacija tog stoljetnog procesa bio je grabež poljskog teritorija završio potpunim nestankom Poljsko-Litavske Unije s političke karte Europe.

Odjeci veličanstvenog juriša Ivana III. Sobjeskog pod zidinama Beča i spas austrijske prijestolnice od nadiruće osmanske plime bili su tek posljednji bljesak umiruće sile. Stotinu puta dokazana vojna sposobnost Poljske i Litve ponovo se pokazala nedovoljnom za spašavanje države od nakaradnog političkog uređenja, poznatijeg pod nazivomZlatna slobodaU stvarnosti, pojamZlatna sloboda predstavljao je bezdan plemićke korupcije, samovolje, nemara i anarhije. Slično 17. stoljeću, magnatske su obitelji vlastite ciljeve uvijek stavljale ispred državnih, no različito od 17. stoljeća, politički položaj zemlje pretvorio je magnate tek u pijune u rukama daleko opasnijih igrača. Nevjerojatni preobražaj Rusije pod čeličnom rukom Petra Velikog i beskrupulozno strpljenje Hohenzollerna u Pruskoj pretvorili su Uniju u igralište za guranje stranih interesa. Kao ranije, strani je utjecaj najvidljiviji bio u opstruiranju radaSejma, osobito u prilikama kad je vrhovno političko tijelo Unije bilo primorano birati novog monarha. U takvim okolnostima, najveći je čimbenik pri izboru kralja bila količina zlata koju je zainteresirana strana bila spremna gurnuti u beskonačno duboke džepove poljskih plemića-izbornika.

Saski kraljevi i Rusija

Veliki sjeverni rat
Veliki sjeverni rat

Kraljevski izbori 1697. spadaju u red turbulentnijih jer je bilo očito da njihov rezultat neće imati nikakve veze sa stanjem i potrebama Unije. U moru probisvijetova i skorojevića željnih slave, trojica kandidata isplivala su na površinu kao najjasniji pretendenti na kraljevsko prijestolje. Prvi od njih, Jakov Sobjeski, svoje je šanse prokockao preotvorenim koketiranjem s Austrijom. Francuski Princ de Conti, favorit većine šljahtića, nonšalantno je doplovio u Poljsku nekoliko dana nakon izbora, pokazujući koliko su izbori bili nevažni domaćem plemstvu i francuskim diplomatima.

U takvim prilikama, Petar Veliki zaigrao je na kartu dovođenja saskog kneza-izbornika Fridrika Augusta iz njemačke kuće Wettin. Slijedeći isključivo vlastite interese, Petar Veliki nastojao je Uniji pronaći vladara dovoljno nezainteresiranog za uvođenje kakvog-takvog reda, a istovremeno dovoljno jakog da pomogne Rusiji u nastojanjima da na Baltiku i istoku Europe ostvari svoje ambicije. Personalna unija Poljske i Saske, proizašla iz krunidbe Fridrika Augusta (krunjen 1697. kao August II.) širom je otvorila vrata još jačem ruskom utjecaju u Sejmu. Istovremeno, teritorij Unije stavljen je na raspolaganje Rusiji koja je rado prihvatila priliku da zahuktali rat protiv Švedske vodi daleko od matičnih ruskih zemalja oko Moskve.

Sukob poznatiji pod nazivomVeliki sjeverni ratpretvorio je Rusiju u dominantnu silu čitave istočne polovice kontinenta, pri čemu je najveći teret te ruske pobjede na svojim plećima iznijela upravo Poljsko-Litavska Unija. Uz potpunu devastaciju Litve i gubitak dijelova Bjelorusije, ruska je pobjeda uvelike umanjila utjecaj magnata na prilike u Poljskoj. Lišene dobrog dijela svojih posjeda, magnatske su se obitelji stale okretati Petru Velikom kao zaštitniku svojih privilegija, pri čemu ruski monarh nije propustio priliku da manipulacijama i podmićivanjem postupno preuzme sve konce političkih zbivanja u Uniji.

August II.
August II.

Tradicionalna slabost osobe vladara u zemlji navikloj na plemićku samovolju postala je dvostruko pogubnija zbog činjenice da je August II. bio maksimalno nezainteresiran za stvari koje nisu bile vezane uz pijančevanje i ljubavne avanture. Istovremeno potpuno odan Petru Velikom, August II. spremno je izlazio ususret Rusiji, slijedom čega je na tzv. Tihom Sejmu 1717. Unija legalno postala ruski protektorat. Zadovoljeni pravom na male privatne vojske i uljuljkani u sigurnost koju im je nudio Petar Veliki, magnati su svjesno i odlučno onemogućili stvaranje jake centralne vojske, što je u praksi značilo odsustvo bilo kakve iole ozbiljnije obrane od izravne ruske ili pruske intervencije.  Rusija je nakon velike pobjede nad Šveđanima kod Poltave 1708. postala općepriznata velesila, dok je Pruska pod Fridrikom I. i pod njegovim nasljednikom Fridrikom II. Velikim izgradila respektabilnu profesionalnu vojsku.

Smrt Augusta II. 1733. pokazala je svu nemoć Unije u nastojanju da se obrani od ruskog utjecaja. Unatoč izboru domaćeg kandidata Stanisława Leszczyńskog (izg.Stanjisuaf Leščinjski), za kralja je na kraju krunjen August III. Ta je krunidba proizašla iz pritiska Rusije koja je zaprijetila vojnom intervencijom u slučaju krunidbe Leszczyńskog. Relativno mirna vladavina Augusta III. bila je rezultat dovođenja njemačke birokratske elite i stalnog ruskog vojnog prisustva u Poljskoj i Litvi, pri čemu su zadovoljni poljski magnati nastavili tradicionalnu politiku slijepog gledanja u vlastite riznice i podržavanja svakog vladara koji im jamčiZlatnu slobodu.

Poniatowski, Katarina Velika i Fridrik II. Veliki

Stanisław II. Poniatowski
Stanisław II. Poniatowski

Okolnosti tijekom vladavine Stanislava-Augusta Poniatowskog, posljednjeg poljskog monarha, primarno su određene promjenama na ruskom i pruskom tronu. Godine 1740. na prusko je prijestolje zasjeo Fridrik II. Izvanredno sposobni monarh u narednih je 46 godina poduzeo niz dalekosežnih mjera kojima je Prusku uveo u elitni krug europskih velesila. Osim teritorijalnih dobitaka i golemog porasta prestiža Pruske, vojni karakter zemlje postao je smjernica za sve kasnije inkarnacije Pruske, kao i za carsku Njemačku, ujedinjenu pod vodstvom Pruske stoljeće kasnije.

S obzirom na pojavu Fridrika II. Velikog i raspadanje Poljsko-Litavske Unije, gledano iz ruske perspektive teško da je postojao prikladniji monarh od carice Katarine II., ustoličene na rusko prijestolje 1762. godine. Mlada se Njemica, kći pruskog maršala, vrlo brzo nakon udaje za ruskog cara Petra III. uspjela otarasiti muža. Beskrupulozna, ambiciozna i odlučna, Katarina II. ubrzo nakon krunidbe pomicala je ruske armije na svim granicama carstva, pri čemu je u Poljskoj vidjela idealnu žrtvu za testiranje vlastitih spletkarsko-vojnih sposobnosti.

Stiješnjena između dvaju predatora, Poljsko-Litavska Unija u bijednom je stanju ušla u posljednja tri desetljeća svojeg postojanja. Izbori za kralja 1764. više su nalikovali na ponižavajuću rusku vojnu paradu, zbog čega i ne čudi da je izbor kralja Stanislava-Augusta Poniatowskog, Katarininog ljubavnika, prošao mirnije od bilo kojeg izbora u prethodna dva stoljeća.

 S obzirom na povijesni moment, malo tko je mogao očekivati da će vladavina Poniatowskog postupno dati maha prvom i posljednjem pravom pokušaju otpora Rusiji i Pruskoj. Šezdesetih godina 18. stoljeća, Poljsko-Litavska Unija pretvorena je ukrčmu Europe, mjesto u koje su gosti ulazili i izlazili bez pitanja i bez polaganja računa za svoje postupke. Poniatowski ni po čemu nije ostavljao dojam monarha sposobnog za poticanje bilo kakvog otpora sve težem stranom pritisku. Spletke ruskih i pruskih diplomata smjenjivale su se s raskošnim balovima poljskih magnata, na kojima je u najgoroj tradiciji sljepila prema stanju u zemlji zaboravljana činjenica da 90 posto stanovnika Unije, mahom kmetova i razbaštinjenih plemića, živi u strašnoj bijedi i pod konstantnom prijetnjom ruskih bajuneta.

Fridrik II.
Fridrik II.

Činjenica da Poniatowski radi na modernim reformama nemalo je iznenadila rusku caricu. Suočena s naznakama otpora ruskomprotektoratu, Katarina Velika odlučila se na staru i prokušanu metodu za unošenje kaosa u Poljsku. Oslonjena na podršku prebogatih knezova Radziwiłła, kao i na niz magnatskih obitelji u Litvi, Rusija je pokrenula protudvorski pokret,Konfederaciju. TradicijaKonfederacija, praktički legalnih buna protiv kraljevskog autoriteta, bila je bez sumnje najnakaradniji dioZlatne slobode, pri čemu je pokretanjeKonfederacija u 17. stoljeću po Uniju bilo možda i pogubnije od kozačkih ustanaka te švedske i ruske invazije.

Rezultat urote Rusije i Radziwiłła, međutim, nije bio ni približan onome čemu se Katarina Velika nadala. U smiraj Unije, istaknute poljske i litavske porodice, upoznate s ranijim avanturama Radziwiłła, okupile su se oko Jana Michała Paca te su 1768. osnovaleBarsku konfederaciju. Konfederaciji su se osim Paca ubrzo pridružili stari i moćni klanovi Sapieha i Potockih, čime je stvorena osnova za pokušaj pravog oružanog sukoba s ruskim odredima. U konceptuBarske konfederacije posebno upada u oči činjenica da su pripadnici porodica Pac, Sapieha i Potocki prvi put u povijesti osudiliZlatnu slobodu i podržali reformistička nastojanja monarha, čime je dan nagovještaj osvješćivanja poljskog plemstva i, napokon, odustajanja od samoubilačkog inata u očuvanju grotesknih plemićkih privilegija.

Saznavši za događaje u Uniji, Visoka Porta u Istanbulu bez mnogo razmišljanja podržala jeBarsku konfederaciju, a iste je godine Osmansko Carstvo i samo objavilo rat Rusiji. Katarina Velika odjednom se našla u nimalo zahvalnom položaju istovremenog gašenja požara u Poljskoj te rata protiv Osmanlija i njihovih tatarskih saveznika na Krimu. Nervozna zbog jačanja Pruske, u priču se ubrzo uključila i Francuska, čiji su novac i logističko-špijunsko iskustvo svakako pomogli produljenju borbe konfederata.

Prva i druga podjela Poljske

Katarina Velika
Katarina Velika

Borba konfederata potrajala je pune četiri godine, nakon čega iscrpljeni poljski i litavski odredi više nisu mogli pružati značajniji otpor brojčano daleko nadmoćnijim neprijateljima. Kad su okolnosti za to sazrele, pruski kralj Fridrik II.iz ladice je izvadio ranije pripremljeni prijedlog podjele poljskih i litavskih teritorija, na koji Katarinu Veliku, razjarenu zbog poljskeanarhije, nije trebalo predugo nagovarati.

Da situacija za poražene bude gora, u seciranje Unije se 1772. uključila i Austrija, čiji je dvorski kabinet bez prevelike grižnje savjesti zaboravio na činjenicu da je upravo veličanstvena pobjeda Sobjeskog koja se odvila stoljeće ranije spasila Habsburgovce od propasti. Vođena savjetnicima, carica Marija Terezija odlučila je anektirati veći dio Malopoljske, zajedno s njenim glavnim gradom i negdašnjom prijestolnicom Unije, Krakovom. Istovremeno, Pruska je pripojila Zapadnu Prusku i dijelove sjeverne Poljske, a Rusija praktički tri četvrtine Litve. Na ovaj se način oko 4 od ukupno 11 milijuna stanovnika Unije našlo pod vlašću triju okupatorskih sila. Formalnosti oko Prve podjele Poljske dovršene su početkom 1773. godine.

U narednih 20 godina zveket ruskih čizama onemogućio je značajniji politički i ekonomski pomak, pri čemu je agonija položaja Unije dodatno produbljena sve većim brojem karijerista spremnih na službu u ruskim upravnim organima. Stara navika pretpostavljanja vlastite koristi općoj, na velika se vrata vratila u Uniju, čemu je kumovao apsolutni ruski blagoslov za sve željne položaja ireda. Sumorna vanjskopolitička situacija, u kojoj je Pruska izrasla u respektabilnu vojnu silu, a Rusija razbijala Osmanlije u Vlaškoj, bile su jasne naznake skorog kraja Poljsko-Litavske Unije. U klimi opće propasti, Stanislav-August Poniatowski pokušao se vratiti u milost Katarine Velike ponudom savezništva u ratu s Osmanlijama, pri čemu je zauzvrat tražio povećanje redovne poljske vojske sa 18.000 na 100.000 vojnika. Budući da u tom prijedlogu nije vidjela apsolutno nikakvu korist za Rusiju, Katarina Velika bez mnogo ga je razmišljanja

Ustav 1801.
Ustav 1801.

odbila.

Suočen s crnom perspektivom, poljski je monarh 1788. sazvao, ispostavit će se, posljednji Sejm, koji je predstavljao posljednji, očajnički pokušaj čupanja zemlje iz kandži rusko-pruskih pobjednika i uvođenje spasonosnih reformi nužnih za izbjegavanje potpunog gutanja Unije. U jeku zasjedanja 1789. godine, Sejm je doznao za zbivanja u Francuskoj te se većina magnata usuglasila u tome da je radikalan zaokret u percepciji političke stvarnosti jedini način da se uvede reda u zemlju. Nošeni jakobinsko-republikanskim elanom Prve Francuske Republike, poljski su kralj i velmože 3. svibnja 1791. donijeli radikalni, republikanski Ustav, čije su se temeljne odrednice u potpunosti odricale svih okamenjenih principaZlatne slobode. Ovim je ustavom Unija prvi put u dvostoljetnoj povijesti dobila jednu vladu i centralnu riznicu, dok su u isti mah u potpunosti ukinute magnatske privilegije. Prema Ustavu, vojska Unije povećana je na 100.000 vojnika, a njeno formiranje trebalo je započeti odmah. Na reakciju Rusije, naravno, nije trebalo predugo čekati.

Osim standardnog okupljanja Konfederacije, u čijem je sastavu bilo poljskih magnata, protivnika republikanskog ustava, Rusija je pokrenula veliku vojnu operaciju na širokom ratištu diljem Poljske. Brojčana nadmoć nije, međutim, donijela brzu pobjedu Rusiji te je slom poljskih nastojanja nastupio tek nakon ulaska Pruske u sukob. Promjenom monarha u Pruskoj nakon smrti Fridrika II. Velikog 1786. odnosi dvaju okupatora naglo su zahladili, no prijetnja francuskih jakobinaca s jedne i uskrsle republikanske Unije s druge strane nagnali su pruskog kralja Fridrika Vilima III. na vojni upad u Poljsku. U jeku rata, kralj Stanislav-August Poniatowski odlučio je povući odrede s bojišta i prihvatiti primirje, koje je u zamjenu za poštedu poljskih vojnika Unija platila novim gubicima teritorija u korist Rusije i Pruske. Tako je 1793. izvršena Druga podjela Poljske, u kojoj je Rusija progutala čitavu Litvu, a Pruska okupirala Gdanjsk i Torunj, a zatim i, na kurtoazno zaprepaštenje cjelokupne europske javnosti, Varšavu. Budući da nije sudjelovala u vojnim akcijama, Austrija nije sudjelovala u Drugoj podjeli.

Kościuszkov ustanak i nestanak Unije

Unatoč krahu, ideje zasađene ustavom iz 1791. ubrzano su klijale u glavama poljske inteligencije. Suprotno reakciji nakon Prve podjele 1772. godine, velik dio činovnika i glavešina ostavio je svoje položaje i počeo pokazivati otvoreni bunt prema daljnjem ponižavanju Poljske. Kad se na to nadovezao urotnički povratak emigracije, protjerane nakon Druge podjele, a zatim i krakovski proglas Tadeusza Kościuszka, jednog od najvećih boraca za republikanske ideale u čitavoj modernoj povijesti, oružani ustanak još jednom je postao stvarnost.

Tadeusz Kościuszko
Tadeusz Kościuszko

Tadeusz Kościuszko (izg.Tadeuš Košćuško), školovani časnik varšavske vojne akademije, proslavio se golemim zaslugama u Američkom ratu za nezavisnost, nakon čega se 1784. vratio u Poljsku. Unatoč tome što je bio pod konstantnim nadzorom ruske carske tajne službe, po izbijanju ustanka 1794. stavio se na čelo motivirane i dobro organizirane grupe ustanika u Krakovu. Ubrzo potom, Kościuszko je uz podršku kralja i novoosnovanog Vrhovnog nacionalnog vijeća ustoličen za vrhovnog zapovjednika poljskih odreda. Dana 24. ožujka 1794. godine, Kościuszko je pred gomilom u Krakovu položio zakletvu Republici, nakon čega je pročitan tekstAkta o ustanku građana i stanovnika Krakovskog palatinata.

Proglas u Krakovu inicirao je masovnu mobilizaciju diljem Poljske, uz paralelna masovna linčovanja svih kolaboracionista, karijerista i ostalih pojedinaca koji su stali uz okupacijske režime. Na valu ustaničkog naleta, razbijen je veći dio ruskih trupa, a preživjeli su se ruski vojnici i diplomati u očekivanju pokretanja carskih armija panično povlačili na istok. Pruski odredi u Varšavi slomljeni su za jedan dan, a ubrzo je oslobođena i prijestolnica Litve, Vilnius. Ustanak je, u trenutku sigurne propasti države, odjednom obnovio nadu u obnovu Unije, ovaj put lišene stoljetne gangrene magnatske samovolje i nemara.

Realnost brojčanih omjera, međutim, dopustila je ustaničkoj vladi da postoji tek nešto više od pola godine. Kościuszko, koji je u međuvremenu postaovrhovni komandant poljske vojske, majstorski se odupirao ruskim napadima, no četverostruko veća ruska vojska i pruski upad sa sjeverozapada zapečatili su sudbinu Unije. Nakon pobjede u odlučujućoj bitki kod Maciejowica u listopadu 1794. godine, ruske su trupe prodrle u Varšavu, u čijem su istočnom predgrađu Pragi početkom studenog izvele bezočan pokolj svih stanovnika bez obzira na dob i spol. Kad je na proljeće sljedeće godine Austrija okupirala čitavu Malopoljsku (južni i jugoistočni dio Poljske), Unija jede facto nestala kao političko-teritorijalni čimbenik.

U studenom 1795. Stanislav-August Poniatowski abdicirao je i prebjegao u Rusiju, a dvije godine kasnije, tri su sile djeliteljice potpisale konačni oblik Sporazuma o podjeli. Tim je činom, bez presedana u europskoj povijesti, dojučerašnja velesila u potpunosti zbrisana s karte Europe, čime je za Poljake započela 123 godine duga agonija bez samostalnosti.

Istovremeno, Litva, koja je do 20. stoljeća bila isključivo politički pojam, usisana je u sastav Ruskog Carstva, čime je prekinut kontinuitet koegzistencije dviju država započet 1385. personalnom unijom i vladavinom Vladislava Jagelovića. Pojava samostalne Poljske i Litve u smiraj Prvog svjetskog rata u potpunosti je odvojila povijesne puteve dviju država, pri čemu je, umjesto nastojanja da združenim naporima prežive između nacističko-sovjetske prijetnje, duh zajedništva zamijenjen poljskim iredentizmom i poljskom okupacijom Vilniusa.

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (I. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (III. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (IV. dio)

Izvor: časopis History.info

Komentari