Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (IV. dio)

Početni polet u Poljskoj i Litvoj nastao Unijom u Lublinu ubrzo je zamijenila stvarnost plemićke samovolje i rastuća prijetnja rata na svim granicama.

Osnovna ideja poljskog kralja Žigmunda II. Augusta bilo je sređivanje zakonskih kodeksa zajedničke države na način da niti kruna niti šljahta ne mogu imati potpunu vlast u zemlji. U svrhu pridobivanja ukrajinskog plemstva Žigmund II. August dao je pravoslavnim velikašima privilegije istovjetne poljskim, čime je olakšao tranziciju triju provincija pod poljsku krunu i pridobio potporu u Ukrajini. S obzirom na to da je litavsko plemstvo automatski dobilo privilegije istovjetne poljskom, činilo se da je novostvorena država zakoračila na put stabilizacije i jačanja. To, međutim, nije bio slučaj.

Od Báthoryja do ustanka Hmeljnickog

Stefan Báthory
Stefan Báthory

Stvarnost Unije od prvog su dana bila beskonačna prepiranja u Sejmu i konstantna odbojnost plemstva prema reformama. Litavski su plemići zadržali pravo na privatne vojske, koje su se u slučaju rata okupljale pod stijegom litavskog velikog hetmana, vrhovnog vojnog zapovjednika Litve. Budući da je vojska Poljske djelovala odvojeno od Unije i pod vrhovnim zapovjedništvom poljskog hetmana, vojni uspjesi Poljsko-Litavske Unije krajem 16. i u prvoj četvrtini 17. stoljeća predstavljaju teško objašnjiv fenomen.

Za vladavine Stefana Báthoryja, transilvanijskog vojvode izabranog na poljsko prijestolje 1575. godine, Unija je uspjela ne samo odbiti invazije Ivana Groznog, već i prodrijeti duboko u ruski teritorij. Báthoryjeva vladavina predstavlja jedan od rijetkih trenutaka u povijesti Unije u kojem je šljahta, ponesena energičnom ličnošću kralja, pristala na povećanja poreza u svrhu financiranja rata protiv Rusa. Njegova je vladavina ostala zapamćena kao rijedak primjer relativnog reda u zemlji.

Báthoryjeva smrt 1586. rezultirala je novim turbulencijama, na poljsko prijestolje ustoličen je Žigmund III. iz švedske dinastije Vasa. Suočen s naraslom moći šljahte i plemićkim nemarom u održavanju utvrda i stajaće vojske, Žigmund III. morao se pomiriti s gubitkom većih dijelova Livonije u korist svojih švedskih rođaka. Ustoličenje Šveđana kao najjače sile u Livoniji trajno je utjecalo na ravnotežu sila na sjeveroistočnim granicama Unije, pri čemu će u narednim desetljećima većina tereta konstantnih sukoba sa Švedskom i Rusijom padati na pleća sve iscrpljenije Litve. Pa ipak, iznimna vojna sposobnost litavskog plemstva dugo je omogućavala održavanje granica te je donekle kompenzirala sve goru političku klimu unutar čitave Unije, u kojoj je konstantno rastao animozitet između šljahte i krune.

Unija u 17. stoljeću
Unija u 17. stoljeću

Za vladavine Žigmunda III. Unija je još dublje upletena u ruske intrige. Kralj je svoj ambiciozan plan o krunidbi sina Ladislava za ruskog cara (kasnije krunjen i za poljskog kralja kao Vladislav IV.) potkrijepio vojnim upadom u matični teritorij Rusije zapadno od Moskve, koji je 1612. kulminirao poljskim kratkotrajnim zauzećem ruske prijestolnice. Rasulo u kojem se Rusija nalazila nakon smrti Ivana Groznog obilato su iskoristili i Šveđani, koji proširuju svoja uporišta u Livoniji. Istovremeno, Žigmund III. nastojao je trajno osigurati i švedsko prijestolje, za koje se borio protiv svojih protestantskih rođaka. Premda je Žigmundov nasljednik Vladislav IV. 1634. zaključio dugi rat s Rusima iznimno povoljnim mirovim sporazumom u Polanówu, ova ruska avantura dugoročno se pokazala kobnom za Poljsko-Litavsku Uniju.

Kad se 1620. na rat u Livoniji i Rusiji nadovezala invazija Osmanlija na južne granice Poljske, bilo je jasno da Unija ulazi u razdoblje velikih kušnji. Kao i u slučaju rata u Livoniji, osmanska je prijetnja odbijena prvenstveno zahvaljujući virtuoznoj vojnoj vještini litavskog hetmana Jana Karola Chodkiewicza, koji je uz veliku pomoć kozačkog hetmana Petra Sahajdačnog 1621. strahovito porazio Osmanlije kod mjesta Hoćim (polj.Chocim) u današnjoj Ukrajini. Elan proizašao iz trijumfa ubrzo je upropašten nastojanjima šljahte da Kozake svedu na status običnih kmetova, što je u naredna dva desetljeća rezultiralo gomilanjem kozačkih frustracija i, naposljetku, izbijanjem kobnog ustanka Bogdana Hmeljnickog na proljeće 1648. godine.

Litva i Švedska

Bogdan Hmeljnicki
Bogdan Hmeljnicki

Pogled na političko stanje u Uniji tijekom ustanka Bogdana Hmeljnickog i neposredno prije periodaPotopa jasno otkriva sve nedostatke dvojnog uređenja zemlje. Kompleksna raslojenost, u kojoj je plemstvo djelovalo odvojeno od kralja, a Litva odvojeno od Poljske, dugoročno nije moglo rezultirati ničim osim potpunim rasulom na svim razinama. Posebno je kobna u tom periodu bila sklonost litavskih velikih hetmana da na svoju ruku poduzimaju političke korake pogubne za Uniju, pri čemu je u velikom broju slučaja, a osobito u slučaju prelaska hetmana Janusza Radziwiłła na stranu Šveđana, teško govoriti o bilo čemu osim o izdaji bez presedana.

Kozački ustanak pod vodstvom zaporoškog hetmana Bogdana Hmeljnickog (o kojem ste mogli čitati u člankuKozaci, u 10. broju iz 2016.) potresao je Poljsko-Litavsku Uniju snažnije od bilo koje prethodne krize. Ciklusi kozačkog uništavanja plemićkih posjeda po Ukrajini, na koje su se nadovezivali ciklusi odmazde šljahte nad kozačkim stanovništvom, oslabili su Uniju do te mjere da je dotad najmoćnija država na kontinentu preko noći postala lak plijen za ambiciozne i ratoborne susjede. Rat u Ukrajini potpuno je iscrpio Uniju i onemogućio efikasnu obranu sjevernih i istočnih granica, što su podjednako obilato iskoristili Rusi i Šveđani.

Suparništvo magnatskih obitelji

Fenomen Litve unutar okvira zajedničke države najočitiji je u gotovo nestvarno zamršenom međuodnosu suparničkih litavskih magnatskih obitelji, a još više u njihovom zajedničkom otporu nastojanjima krune da umanje njihovu moć. Bez obzira na to što su već otpočetka 16. stoljeća pripadnici najmoćnijih litavskih porodica (Radziwiłł, Chodkiewicz, Wołłowicz, Pac i Sapieha) govorili isključivo poljskim jezikom i smatrali se braćom najmoćnijih poljskih obitelji (Koniecpolski, Czarniecki, Wiśniówiecki, Zamojski i Sobjeski), njihov je sebični nagon za samostalnim djelovanjem u Litvi držao zemlju u stanju permanentne krize. Borba za titulu litavskog velikog hetmana dovela je do toga da su sredinom 17. stoljeća obitelji Radziwiłł, Sapieha i Pac bile u stanju tihog rata, pri čemu fascinira činjenica da ih međusobni sukobi nisu spriječili  u stvaranju golemih bogatstava. Osim navike da zanemaruju potrebe Litve, tri su se velikaške porodice isticale i ustrajnim ignoriranjem kraljevskih uredbi o slanju litavskih vojski na front.

Janusz Radziwiłł
Janusz Radziwiłł

Ne čudi stoga što je u jeku švedske invazije 1655. veliki hetman litavski Janusz Radziwiłł na zaprepaštenje velikog dijela šljahte obznanio svoju namjeru da prisegne na vjernost švedskom kralju Karlu X. Gustavu. Na ovaj je čin Radziwiłła potaknula računica prema kojoj primarnu opasnost za Litvu nisu predstavljali Šveđani već Rusija, pri čemu je hetman kanio iskoristiti Šveđane za obuzdavanje brutalne ruske invazije na Litvu, pokrenute godinu dana ranije. Obitelj Radziwiłł je u 16. stoljeću prešla na protestantizam, a hetman je vjerovao da će mu prelazak pod okrilje protestantske sile dugoročno omogućiti da samostalno vlada Litvom. Šteta koju je samovolja litavskog velikog hetmana prouzročila čitavoj zemlji najbolje se očitovala u bezočnoj pljački Poljske i Litve, koju su Šveđani uz minimalan otpor demoraliziranih Radziwiłłovih trupa proveli u narednih godinu dana. Istovremeno, trupe cara Alekseja Mihajloviča devastirale su istok Litve, pri čemu su na  ljeto 1655. Rusi osvojili i u potpunosti uništili Vilnius.

Neuspjeh Radziwiłła, osim zbog ponovo demonstrirane i teško objašnjive sposobnosti Poljsko-Litavske Unije da se od trostruke invazije (ruske, švedske i kozačke) na tri različite strane teritorijalno goleme zemlje obrani s višestruko manje ljudi, bio je dobrim dijelom rezultat napora Pawela Sapiehe, koji je u obrani Unije vidio priliku da zamijeni Janusza Radziwiłła na mjestu velikog hetmana litavskog. Iznenadna smrt Janusza Radziwiłła i promjena ratne sreće omogućili su Sapiehi da svoj naum i ostvari, nakon čega je nizom nemarnih odluka (osobito odustajanjem od daljnjih akcija nakon velike pobjede nad Rusima kod Polonke 1660.) nastavio pogubnu tradiciju litavskih magnata da vlastitu stvar stave ispred državnih.

Sumrak Unije

U narednim desetljećima borbe Radziwiłła, Sapieha i Paca postat će primarno političko pitanje u Litvi, a opće opadanje nakon smrti kralja Ivana III. Sobjeskog 1696. postepeno će pretvoriti Uniju u lak plijen za ambiciozne susjede. Istovremeno s unutarnjim previranjima u Litvi, Poljska je prolazila kroz vlastitu agoniju, utjelovljenu u beskonačnom ratu protiv Kozaka i Osmanlija. Razorne posljedice osmanlijskog upada u zapadnu Ukrajinu tek je donekle umanjila krunidba Jana III. Sobjeskog 1672. godine, no cijena njegovih uspjeha u ratu protiv Osmanlija, uključujući opjevani trijumf nad Kara Mustafinom vojskom pod zidinama Beča 1683. godine, bila je kobno visoka. Suočen s konstantnim najezdama Osmanlija i otporom litavskih velikih hetmana da pomognu u ratnim naporima na južnim granicama, Sobjeski je bio primoran odustati od poljskih posjeda na istoku Ukrajine, što je 1686. rezultiralo gubitkom čitave istočne Ukrajine i Kijeva u korist Rusije. Dobivši čvrsto uporište na lijevoj obali Dnjepra, Rusi su tijekom vladavine Petra Velikog postepeno širili svoj utjecaj na zapad, u čemu ih nisu mogli spriječiti niti iscrpljena i bankrotirana Poljska niti međusobnim borbama zatrovana Litva.

Jan III. Sobjeski u Bitki kod Hotina
Jan III. Sobjeski u Bitki kod Hoćima

Istovremeno s jačanjem Rusije, Unija je postajala sve nesposobnija da se brani od političkog pritiska svojih zapadnih susjeda. Iako nominalno saveznik Unije u ratu koji jeSveta Liga vodila protiv Osmanlija, Austrija je od sredine 17. stoljeća povećavala svoj utjecaj na rad Sejma, pri čemu je cilj Habsburgovaca otpočetka bio postavljanje svoje dinastije na poljsko prijestolje, a zatim politička destabilizacija Unije i korištenje vakuuma nastalog iscrpljivanjem Unije i Osmanlija međusobnim ratovima u Ukrajini i Transilvaniji.

Novi čimbenik u propadanju Unije od sredine 17. stoljeća predstavlja i Kneževina Brandenburg, čija vladarska dinastija Hohenzollern majstorski koristi nevolje Unije. Zahvaljujući neodlučnosti Sejma da nakon protjerivanja Šveđana podrži kralja u aneksiji istočne Pruske, Brandenburg 1660. uspijeva pripojiti tu regiju matičnom teritoriju, čime su udareni gospodarski temelji za razvoj Kraljevine Pruske u 18. stoljeću. Od vazala poljske krune, Brandenburg-Prusija postepeno postaje važan čimbenik u europskoj politici te u desetljećima nakon smrti Sobjeskog Hohenzollerni sve otvorenije pokazuju ambiciju širenja na račun Poljske. U centru tih ambicija nalazili su se grad Gdanjsk i plodna pokrajina Pomeranija, koja je još od doba Teutonskog reda bila većinski naseljena Nijemcima.

Rusko osvajanje istočne Ukrajine, propast institucije kralja, o čijem su izboru nakon smrti Ivana III. Sobjeskog 1696. odlučivali strani vladari, nastavak plemićke samovolje i potpuni gospodarski slom proizašao iz stoljeća konstantnog ratovanja pretvorili su početkom 18. stoljeća Poljsko-Litavsku Uniju u drugorazredni čimbenik na političkoj karti istočne Europe. O agoniji umiruće Unije, potpadanju Litve u ruske ruke i konačnom komadanju Poljske, čije su komade razgrabile Prusija, Austrija i Rusija.

Piše: Kristijan Poklečki

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (I. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (III. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (V. dio)

Izvor: časopis History.info

Komentari