Sporazum u Lublinu 1569. bio je vrhunac gotovo dvjesto godina dugog procesa približavanja Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve, slijedom kojeg je golemi teritorij između Baltika, Visle i Crnog mora objedinjen u moćnu Poljsko-Litavsku Uniju. Povijest poljsko-litavskih odnosa, međutim, uvelike nadmašuje vremenske okvire zajedničke države, pri čemu oscilacije u odnosima dvaju političkih entiteta predstavljaju iznimno značajnu epizodu u povijesti srednje i istočne Europe.
Ako u kontekstu srednjeg vijeka bacimo letimičan pogled na političke i demografske prilike na teritorijima koji su činili jezgru Poljske i Litve, nije teško zaključiti da je na njihov povijesni razvoj presudno utjecao njihov krajnje nepovoljan geografski položaj. Smještene na otvorenim i plodnim ravnicama, dvije su države imale mnoštvo mogućnosti za širenje, ali i iznimno tešku zadaću obrane od stalnih prijetnji na istočnim i zapadnim granicama.
Stvaranje Poljske
Poljska, utemeljena i pokrštena u drugoj polovici 10. stoljeća, prolazila je kroz faze tipične za mladu i nestabilnu srednjovjekovnu državu. Do početka 13. stoljeća Poljska razvija crkvenu hijerarhiju i posebnu varijantu feudalnog sustava te se u tom periodu nije značajnije razlikovala od država na zapadu kontinenta. Prebrodivši veliku krizu u 13. stoljeću, Poljska se tijekom 14. stoljeća pod vlašću kraljeva iz dinastije Pjastovića postepeno transformira u sve stabilniju političku tvorevinu. Plodna zemlja, niska smrtnost tijekom naleta kuge i učinkovite vladavine Vladislava I. i Kazimira III. pretvaraju Poljsku u respektabilnu i moćnu državu, sposobnu za dugoročni opstanak u tradicionalno nesigurnom okruženju.
Neovisno o stanju poljske države, poljski vladari i plemići od samog su početka pokazivali interes za teritorije Kijevske Rusije (Kijevska Rus). Mongolska razaranja u 13. stoljeću pretvorila su plodna porječja Dnjepra i Dona u potpuno nebranjen prostor, no unutarnji problemi i stalna opasnost od provala Tatara s Krima priječili su Poljacima prodor prema istoku. Kad su sredinom 14. stoljeća okolnosti postale nešto povoljnije, Poljaci su se morali suočiti s činjenicom da su vlast nad tim područjem – makar i nominalnu – već uspostavili posljednji poganski vladari u Europi – litavski kneževi.
Ranija iskustva litavskih pljačkaških provala u Poljsku sugerirala su da će složeni poljsko-litavski odnosi prerasti u još jedan u nizu iscrpljujućih sukoba karakterističnih za europsko srednjovjekovlje. Specifičan splet okolnosti rezultirao je, međutim, jedinstvenim višestoljetnim partnerstvom. Zahvaljujući njemu sudbine Poljske i Litve bile su neraskidivo vezane do 20. stoljeća. U ovom serijalu pokušat ćemo osvijetliti neke događaje koji su definirali povijesne odnose Poljske i Litve.
Uspon Litve
Prvi pisani spomen Litve datira iz 1099. godine, no tek je opis engleskog franjevca Bartolomeja Magdeburškog (u nekim zapisima Bartolomej Englez) iz sredine 13. stoljeća donio prve donekle pouzdane informacije o mladoj državi na istoku kontinenta. U svojim zapisima svećenik zemlju između baltičke obale i rijeke Njemen naziva Lectonia, pri čemu ponajviše u oči upada činjenica da su vladar i stanovnici te zemlje ostali vjerni svojim poganskim bogovima. Za razliku od Poljske koja je pokrštena oko 965. godine, kneževi Litve stoljećima odupirali su se kršćanstvu, dok ih krajem 14. stoljeća političke prilike nisu natjerale da prelaskom pod okrilje Katoličke crkve potraže lakši put do uspostavljanja stabilne vlasti nad golemim teritorijem kojim su u međuvremenu zavladali.
Širenje Litve višeslojan je fenomen, u čijoj analizi nesreće koje su zadesile njene potencijalne rivale igraju možda i važniju ulogu od ambicija njenih vladara. Mongolska invazija na Kijevsku Rusiju 1237. i uništenje Kijeva 1240. pretvorile su golema prostranstva istočne Europe u vakuum, u kojem je narod sposobnih konjanika – što su Litvanci bez sumnje bili – imao otvorene ruke za podčinjavanje rijetkih preživjelih zajednica. Slabost Poljske, izloženost mlade Moskovske Kneževine Tatarima, fragmentacija moćne mongolske države i međusobni sukobi tatarsko-mongolskih hordi značili su da je u drugoj polovici 13. stoljeća jedini preostali kandidat za uspostavu trajnije vlasti na istoku kontinenta bila Litva.
U najgoroj tradiciji srednjovjekovlja, litavska je država svoju ekonomiju dobrim dijelom temeljila na pljačkaškim upadima u susjedne krajeve. Relativno malobrojno litavsko stanovništvo i goleme razdaljine između većih naselja onemogućavale su razvoj snažnije ekonomske jezgre. Litavski su kneževi u potrazi za robovskom radnom snagom početkom 13. stoljeća pojačali intenzitet upada u poljske zemlje. Posljedica ovakvog kontakta sa zapadnim susjedom bila je dvojaka.
Teutonska prijetnja
Na planu izravnih akcija, povremeni osvetnički pljačkaški pohodi Poljaka rezultirali su ekvivalentnim pustošenjem litavskih zemalja. Neusporedivo značajnija, međutim, bila je odluka poljskog kneza Konrada Mazovjeckog da pomoć u borbi protiv ratobornih pogana potraži od moćnog njemačkog križarskog Teutonskog viteškog reda. Uz suglasnost svetog rimskog cara Fridrika II., teutonci iz dodijeljenih posjeda na sjeveru Poljske oko 1230. započinju okrutan rat protiv pribaltičkih pogana, čime počinje novo razdoblje političkih odnosa na sjeveru i istoku kontinenta.
Dolaskom teutonaca litavski su se kneževi našli u vrlo delikatnoj situaciji. Poljski interesi u područjima Rutenije (suvremena Bjelorusija i zapadna Ukrajina) uglavnom su se preklapali s litavskima, pri čemu je mnogoljudnija Poljska imala potencijal generirati dovoljno vojske i sredstava za dominaciju nad tim područjima. Tatarska zaokupljenost Moskvom pružala je određenu sigurnost sjeveroistočnih granica, no jačanje Moskve tijekom 14. stoljeća sugeriralo je da ta sigurnost neće trajati vječno. Litva, rijetko naseljena zemlja bez prirodnih granica, bila je suočena s mogućnošću rata na nekoliko strana.
Unatoč prijetećim okolnostima, Litva je opstala. Ratoborni Litvanci pokazali su se tvrdim orahom za njemačke vitezove, a zdrava doza diplomatske pragmatičnosti koju su demonstrirali litavski kneževi postepeno je dovela do integracije Litve u najmoćniju državu na istoku kontinenta.
Litavski knez napušta tradiciju
Poganske tradicije Litve nakratko su prekinute kad se 1251. knez Mindaugas (1251. – 1263.) krstio u katoličkoj vjeri. Izolirani akt napuštanja drevnih tradicija s praktične je strane rezultirao dobivanjem papinske krune, čime je Mindaugas postao prvi kralj u litavskoj povijesti. Osim toga, pokrstivši se i ujedinivši poganska plemena uz Baltik Mindaugas je privremeno odgodio sukob Litve s teutoncima, koji su, makar i nevoljko, odlučili poduprijeti katoličkog monarha. Suočeni s ojačalim vladarom, litavski plemići u bijegu od centralne vlasti prodiru sve dublje u Ruteniju, što je u narednim desetljećima rezultiralode facto pripajanjem dijelova Rutenije matičnim litavskim teritorijima uz rijeku Njemen.
Kratkotrajno primirje s teutoncima i osvajanja na jugoistoku omogućili su Mindaugasovim potomcima da spremno dočekaju novi val teutonskih napada. Tijekom vladavine Gediminasa (1315. – 1342.) Litva u europskim političkim krugovima iz poganske pustopoljine na rubu svijeta postepeno prerasta u priznati politički čimbenik, pri čemu su priče o njenom golemom gospodarskom potencijalu nagnale mnoge europske pustolove da zanemare njensvetogrdni karakter. Liberalni zakoni koje je Gediminas uspostavio na osvojenim područjima kroz nekoliko su desetljeća pretvorili Litvu u jedinstveni mozaik, unutar kojeg se u istom naselju moglo zateći kršćanske (hanzeatske, poljske, rutenske i armenske) i židovske trgovce, muslimanske (tatarske) veleposjednike i poganske litavske plemiće. Gradovi postaju važna trgovačka središta, gdje život doživljava pun procvat. Osim gospodarskim rastom i otvaranjem Europi, vladavina Gediminasa ovjekovječena je i kroz ime litavske vladarske loze – Gediminovića.
Gediminasovi uspjesi omogućili su njegovim sinovima Algirdasu (1345. – 1377.) i Kestutisu (1342. – 1382.) vođenje ambiciozne vanjske politike. Teritorijalni dobici Algirdasa na jugoistoku (najznačajniji je bio osvajanje Kijeva i centralne Ukrajine 1363.) pretvorili su Litvu u najveću državu na kontinentu, no nove su granice Litvi donijele i novi paket problema. Osim s teutoncima, protiv kojih je primarno ratovao Kestutis, Litva je sve češće ulazila u pogranične sukobe s ojačalom Moskvom, čiji su kneževi sredinom 14. stoljeća iz matičnih ruskih zemalja postepeno širili svoj utjecaj prema zapadu.
Unatoč iznimno tolerantnoj vladavini Gediminovića, vjersko pitanje sve je snažnije pritiskalo litavsku državu. Kao posljedica teutonskog podčinjavanja pribaltičkih, Litvancima srodnih, naroda Samogita i Prusa, Litva je u 14. stoljeću ostala usamljeni otok u kršćanskom moru. Geografski smještaj Litve maksimalno je olakšavao ulaze napadača u zemlju te je scenarij u kojem je poganski vladar mogao računati na zadržavanje svih osvojenih teritorija bio sve manje izgledan. Uzevši u obzir dinastičke sukobe nakon Algirdasove smrti i rastući animozitet između Teutonskog reda i Poljske, eventualno približavanje Litve i Poljske moglo je biti od višestruke koristi za obje države.
Piše: Kristijan Poklečki
Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)
Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (III. dio)
Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (IV. dio)
Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (V. dio)
