Select your Top Menu from wp menus

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)

U usporedbi s Litvom, čija je moć sredinom 13. stoljeća naglo porasla, pojam Poljska bio je u tom periodu tek nejasno definiran. Prvotnu državu koju je 965. osnovao Mieszko (Mješko) I. dokrajčila je feudalna fragmentacija zemlje u 12. stoljeću, slijedom koje su u 13. stoljeću daleki Mieszkovi potomci – članovi loze Pjastovića – gospodarili odvojenim kneževinama raspoređenim na teritoriju između Visle i Odre.

Mongolska provala i težak poraz poljskih vojski u Bitki kod Legnice 1241. godine, spojeni s provalama Litvanaca s istoka i međusobnim sukobima poljskih kneževa, pretvorili su Poljsku u devastiranu pustopoljinu, a pokušaji uspostave čvršće vlasti nad teritorijima koji su smatrani poljskim kosili su se s ambicijama njemačkih knezova i češkog kralja, uvijek spremnih na uplitanje u poljske poslove.

Rasap i obnova poljskog kraljevstva

Vladislav Lokietek
Vladislav Lokietek

Unatoč svemu, Poljska nije nestala s karte Europe. Trostoljetna pripadnost zapadnom kršćanstvu i ojačala crkvena hijerarhija isprepleli su se sa slavenskim identitetom Poljaka, pri čemu su njemačko-češki sukob i dolazak teutonaca privremeno smanjili vanjski pritisak na matične poljske teritorije. Kad su u 14. stoljeću akcije teutonaca postale prijetnja za poljske kneževine, zemlja se već oporavila u dovoljnoj mjeri da se nosi s novim izazovima. Pri tome je sretnu okolnost za Poljsku predstavljala činjenica da je usporedno s demografskom i materijalnom obnovom početkom 14. stoljeća jedan od Pjastovića postao dovoljno moćan da okonča gotovo 200 godina dugo feudalno rasipanje zemlje.

Nova etapa poljske povijesti započela je vladavinom Vladislava I. Lokieteka (1320. – 1333.). Suočen sa stranim spletkama i domaćim rivalima, omanji velmoža (polj. Lokietek – laktić, niži od lakta) – unuk kneza Konrada Mazovjeckog, zaslužnog za dovođenje teutonaca na Baltik – pokazao je iznimnu žestinu i odlučnost te je nakon sveobuhvatnog čišćenja zemlje od njemačkog i češkog plemstva, uz blagoslov pape i pristanak poraženih rivala, 1320. u Krakovu krunjen za poljskog kralja.

Kazimir unapređuje Poljsku

Sređivanje unutarnjih prilika za Vladislava I. omogućilo je njegovu sinu i nasljedniku Kazimiru III. Velikom (1333. – 1370.) postizanje značajnih uspjeha na gospodarskom i diplomatskom planu. Njegova je vladavina obilježena nizom mirovnih sporazuma, zbog kojih su poljske granice – makar i privremeno – bile oslobođene značajnijeg vanjskog pritiska. Reforma vojske, porast poljoprivredne proizvodnje i osnivanje prvog slavenskog sveučilišta u Krakovu 1364. pretvorile su Poljsku u respektabilno kraljevstvo, a iznimno tolerantna vjerska politika privukla je u Poljsku veliki broj njemačkih Židova, zahvaljujući kojima su na području čitavog kraljevstva procvali trgovina i obrt. Kulminacija diplomatskih akcija Kazimira III. bio je sastanak u Višegradu 1335. Godine, gdje je s češkim kraljem Ivanom Luksemburškim i ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom Anžuvincem riješio niz teritorijalnih pitanja, uspostavivši pritom temelje za gospodarsko približavanje čitavog srednjoeuropskog prostora.

Kazimir III. Veliki
Kazimir III. Veliki

Na planu proširenja kraljevstva, interes Kazimira III. za Ruteniju rezultirao je vojnim upadima u teritorije pod nominalnom kontrolom Litve. Zauzeti ratovima s teutoncima, Litvanci su rijetko bili u stanju aktivno braniti svoje rutenske posjede, što je Kazimiru III. omogućilo osvajanje nekoliko strateških uporišta za daljnje vojne akcije na istoku. Zahvaljujući tim akcijama, teritorij Poljske je za vladavine Kazimira III. gotovo udvostručen, pri čemu je glavninu dobitaka činilo područje suvremene Galicije u Ukrajini.

Cijenjen među pripadnicima plemstva i omiljen među podanicima, Kazimir III. ističe se kao jedini monarh u poljskoj povijesti uz čije ime stoji epitet Veliki. Svojevrsnu sjenu na njegovu uspješnu vladavinu bacala je tek činjenica da za života nije dobio legitimna muškog potomka. Svijest o tome da njegova smrt znači i izumiranje dinastije Pjastovića nagnala je Kazimira III. da već 1355. godine, tijekom jednog sastanka u Budimu, označi Ludovika Anžuvinca kao poželjnog kandidata za nasljednika.

Pozivajući se na želju Kazimira III., Ludovik promptno dolazi u Krakov te se u godini Kazimirove smrti (1370.) kruni za kralja Poljske. Tijekom Ludovikove vladavine, koji je kao Kazimirov nećak imao i djelomično krvno pravo na poljsko prijestolje, Poljska ponovo pokreće protulitavske akcije u Ruteniji. U sklopu tih akcija, poljski odredi do 1377. uz slab otpor zauzimaju gradove Beuz). Kao odgovor na poljske upade, Kestutis 1376. pustoši poljska pogranična područja, nastavljajući tako standardni uzorak događaja na nejasno definiranoj poljsko-litavskoj granici.

Tijekom sedamdesetih godina 14. stoljeća, ambicija energičnog vladara da popuni kraljevsku riznicu imala je daleko značajnije mjesto od stvarnih interesa poljske države. Bez obzira na svoju važnost, Poljska je činila tek jednu komponentu velike personalne unije, u kojoj je Ludovik podršku plemstva osiguravao velikodušnom podjelom plemićkih titula i pripadajućih prava. Posvetivši se ugarskim pitanjima i srednjoeuropsko-balkanskoj politici, Ludovik je rijetko boravio na području Poljske, pri čemu njegovo odsustvo nije obeshrabrilo poljsko plemstvo da najdoslovnije interpretira široke privilegije dobivene od kralja. Upravo u ovom periodu započeo je proces zlatne slobode. Zahvaljujući tome poljsko će plemstvo u narednim stoljećima konstantno onemogućavati nužnu centralizaciju zemlje. Kao i u slučaju njegova prethodnika, Ludovikova smrt 1382. ponovo je dovela Poljsku u situaciju u kojoj država nije imala legitimna muškog nasljednika.

Vytautas, Jagiełło i Jadwiag

Odnos teutonaca i poljskog stanovništva od samog je početka bio problematičan, a pokolj Poljaka koje su teutonci izveli u gradu Gdanjsku 1308. kumovao je stvaranju višestoljetnih njemačko-poljskih tenzija. Uz prešutnu potporu njemačkih kneževa i svetorimskog cara, zemlje osvojene do polovice 14. stoljeća teutonci pretvaraju u de facto samostalnu državu, pri čemu je borba protiv pogana bio tek službeni naziv za kolonizaciju Baltika njemačkim stanovništvom. Bez obzira na brojne mirovne sporazume postignute za vladavine Kazimira III., otvoreni rat između Poljske i Teutonskog reda bio je samo pitanje trenutka.

Jadviga s majkom na škrinji sv. Šimuna u Zadru
Jadwiga s majkom na škrinji sv. Šimuna u Zadru

Istovremeno, sukob Poljske s Litvom oko prevlasti u Ruteniji pretvorio se u pat-poziciju, u kojoj niti jedna strana nije uspijevala postići održivi uspjeh. Činjenica da animozitet u toj borbi nije bio niti približan onome koji su obje države osjećale prema teutonskim vitezovima, upućivala je, osobito nakon smrti Ludovika Anžuvinca, na mogućnost izglađivanja situacije diplomatskim sredstvima.

Gledano s litavske strane, teutonci su za državu Gediminovića predstavljali daleko veću prijetnju od Poljaka. Kao da sukob s teutoncima nije bio dovoljan, unutarnje trzavice nakon Algirdasove smrti 1377. dovele su Litvu na rub građanskog rata. U nastojanju da samostalno zavlada Litvom, Algirdasov brat i suvladar Kestutis sukobio se s Algirdasovim sinom i nećakom Jogailom, a zatim i sa svojim sinom Vytautasom. Nedugo potom sukobili su se Jogaila i Vytautas te se Litva pretvorila u taoca ambicija trojice bliskih rođaka. Političko-vojno rasulo u Litvi u potpunosti je odgovaralo teutoncima, koji obnavljaju ofenzivne akcije i postepeno prodiru prema Vilniusu i srcu litavske države.

Premda situacija u Poljskoj u tom trenutku nije bila drastična kao u Litvi, peripetije oko izbora Ludovikova nasljednika i rastuća teutonska prijetnja uskomešali su političku klimu u državi. Ključnim čimbenikom u izboru Ludovikova nasljednika pokazala se Ludovikova kći i zakonska nasljednica, princeza Jadwiga. Osmogodišnja Jadwiga međudinastičkim je sporazumom bila obećana vojvodi Vilimu Habsburškom, što je Poljacima neomiljenog njemačkog velikaša pretvaralo u glavnog pretendenta na poljsku krunu. Nesklonost Habsburzima nagnala je velik broj plemića da učine sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili ostvarenje tog braka, pri čemu je tolerantni stil vladavine Gendiminovića u mislima mnogih plemića garantirao zadržavanje svih privilegija stečenih za vladavine Ludovika. Da bi računica bila potpuna, Gediminovići su još trebali prerezati svoje poganske korijene i prijeći na katoličku vjeru.

Upoznati s događajima u Poljskoj, Gediminovići nisu čekali da Poljaci naprave prvi korak. Kestutisova smrt 1382. ubrzala je pomirenje Jogaile i Vytautasa te usmjerila Litvu u pravcu konkretna približavanja Poljskoj. Prema zajedničkoj odluci, sva vlast u Velikoj Kneževini Litvi prešla je u ruke Vytautasa, što je primirilo strasti i omogućilo Vytautasu konsolidiranje prilika u Litvi. Sukladno dogovoru s Vytautasom i Poljacima, Jogaila 1385. prelazi na katoličanstvo, čime je ispunjen osnovni preduvjet za dobivanje ruke princeze Jadwige. Potpisivanjem Akta o Uniji u mjestu Krewo, Jogaila se obvezuje na pokrštavanje Litve, nakon čega je uz suglasnost svećenstva i poljskog plemstva 1386. u Krakovu krunjen za kralja. Ovim činom Poljska i Litva postale su neraskidivo povezane, pri čemu su kasniji prepravci Akta o Uniji isključili mogućnost raskida veze između dviju država u slučaju Jadwigine smrti. Osim kršćanskog imena Vladislav II. Jagiełło novi je monarh u ruke dobio golemu i potentnu državu, što mu je omogućilo da se bez odgađanja baci na rješavanje gorućih vojno-političkih problema.

 

Piše: Kristijan Poklečki

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (I. dio)

Izvor: časopis History.info

 

Facebook Comments

Vezani članci