Select your Top Menu from wp menus

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (III. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (III. dio)

Budući da je u nekoliko rečenica nemoguće ukazati na sve pozitivne posljedice Akta o Uniji, pokušat ćemo sagledati one najočitije. Pri tome ćemo spomenuti i neke urođene mane ove zajednice, koje su se u narednim stoljećima, podjednako za Poljsku i Litvu, pokazale iznimno skupima.

Kako bi se u budućnosti izbjegle sukcesijske krize, Vladislav II. i Vytautas razradili su jasan mehanizam nasljeđivanja u Poljskoj i Litvi. Prema statutu sastavljenom 1401. godine, u slučaju Vytautasove smrti, kneževsku vlast u Litvi preuzeo bi Vladislav. U slučaju Vladislavove smrti, novi bi monarh bio biran na temelju koncenzusa poljskog i litavskog plemstva. Na ovaj način ne samo da je uveden za srednji vijek endemičan princip izbora kralja, čime je Poljsko-Litavska država ostala jedinstveni europski fenomen, već je sačuvana i politička samostalnost Litve, što je u startu umanjilo mogućnost pobune ratoborna i samosvijesna litavskog plemstva.

Od Grunwalda do Lublina

Vytautas
Vytautas

Suradnja s poljskim plemstvom ubrzala je proces polonizacije litavskog plemstva, zbog čega je plemićki stalež na prostoru čitave unije relativno brzo stvorio snažan osjećaj zajedničkog identiteta. Dugoročno gledano, formiranje specifične pojave, u kojoj su velike litavske obitelji govorile poljski jezik, no isticale svoj litavski identitet, rezultiralo je mnogim problemima za državu, pri čemu je najveći bilo tvrdoglavo kočenje reformi usmjerenih na davanje većih ovlasti kralju. Taj problem je 1400. godine, međutim, bio tek u povojima, a polet proizašao iz Akta o Uniji preko noći je uzrokovao dramatične promjene na političkoj karti Europe.

Najočitiji efekt bila je promjena ravnoteže snaga u ratu s teutoncima. Moćni Teutonski red, koji je stoljeće i pol desetkovao litavsko stanovništvo i dosljedno protjerivao Poljake iz Pomeranije, odjednom je bio suočen s državom od gotovo milijun kvadratnih kilometara, čiji je vojno-ekonomski potencijal bio upravo izvanredan. Efikasnost vojnih akcija protiv teutonaca podignuta je na višu razinu zahvaljujući dobroj koordinaciji Vladislava II. i Vytautasa, a prestanak međusobnih sukoba u Ruteniji omogućio je porast poljoprivredne proizvodnje i olakšao podizanje velike i dobro opremljene kraljevske vojske.

Sve ovo, međutim, nije zaustavilo teutonce u nastavljanju agresivne politike na Baltiku. Unatoč pokrštavanju teutonci su nesmanjenom žestinom udarali na Litvu, pri čemu im je bogaćenje od baltičke trgovine omogućavalo dovođenje velikog broja europskih vitezova i avanturista željnih slave u bitkama protiv Saracena, kako su slabo informirani i herezom opsjednuti zapadnjaci nazivali poganska pribaltička plemena. Učestali ustanci pribaltičkih žitelja pod teutonskom vlašću i otvorena poljska podrška ustanicima rezultirali su teutonskim upadom u poljske zemlje, slijedom čega su krajem 1409. Vladislav II. i Vytautas odlučili ujediniti vojske Poljske i Litve i krenuti na Malbork, sjedište Teutonskog reda.

Sudbonosna bitka

U Bitki kod Grunwalda (njem. Tannenberg), koja se odigrala 15. lipnja 1410. godine, združena poljsko-litavska vojska pod zapovjedništvom Vladislava II. i Vytautasa strahovito je porazila Teutonski red. U jednoj od najkrvavijih bitaka čitavog srednjeg vijeka, Teutonski red izgubio je preko 13000 vitezova, uključujući vođu reda, velikog meštra Ulricha von Jungingena. Unatoč povoljnim uvjetima Mira u Torunju (1411.), zahvaljujući kojima su teutonci zadržali gotovo sve pribaltičke posjede, Red se nikada nije oporavio od Grunwalda te je ostao tek sjena sile koja je puna dva stoljeća prijetila Poljskoj i Litvi. Kasniji neuspjesi u obnovljenim sukobima s Poljskom i Litvom, a još više pojava protestantizma u 16. stoljeću, rezultirali su sekularizacijom i raspadom Reda, na čijim će teritorijima kroz nekoliko desetljeća niknuti kneževina Pruska.

Pobjeda poljsko-litavske vojske kod Grunwalda bio je presudan trenutak u srednjovjekovnoj povijesti Poljske i Litve. Neutralizacija Teutonskog reda i relativno povoljna politička klima omogućili su Poljskoj i Litvi da između 15. i 17. stoljeća, svaka na svoju ruku, nastave širiti teritorij. Na unutarnjem planu, isprepletenost dviju država manifestirala se jačanjem institucije Sejma, plemićkog sabora koji je prema kraju 16. stoljeća preuzeo dominantnu ulogu u kreiranju unutarnje i vanjske politike. Pobjeda nad Teutonskim redom kod Grunwalda i dinastički brak Jagiełła i Jadwige

Bitka kod Grunwalda (Tadeusz Popiel)
Bitka kod Grunwalda (Tadeusz Popiel)

otvorili su novo poglavlje u odnosima između Poljske i Litve. Dominantna poljsko-latinska kultura tijekom 15. i 16. stoljeća ubrzano se prelijevala u Litvu, a goleme privilegije koje je nosio plemićki status rezultirale su postupnom polonizacijom litavskog plemstva.

Slom Teutonaca bio je klimaks dvostoljetne borbe Poljaka i Litavaca protiv moćnog i nemilosrdnog njemačkog viteškog reda. Do kraja 15. stoljeća dvije su države, sjedinjene osobom vladara iz roda Jagelovića, relativno uspješno proširivale svoju vlast na Baltiku i istočno od Poljske, pri čemu su im na ruku išle povoljne vanjskopolitičke prilike i razvoj trgovine žitom. Zahvaljujući tradicionalnoj otvorenosti za strance, Poljska i Litva izbjegle su početkom 16. stoljeća potres pojave protestantizma i postale sigurna luka za brojne europske protestante, koji su, osobito u tradicionalno multikonfesionalnoj Litvi, ubrzo počeli utjecati na politički život.

Polonizacija litavskog plemstva pojačala je ionako vidljivu društvenu stratifikaciju do te mjere da je do kraja 16. stoljeća na prostoru Poljske i Litve kreiran kontroverzni pojam zlatne slobode. Ovaj je pojam predstavljao nevjerojatnu moć koju je poljsko i litavsko plemstvo uživalo zahvaljujući doslovnoj interpretaciji privilegija dobivenih još za Ludovika Anžuvinca. Bogatstvo najvećih plemićkih obitelji desetljećima se eksponencijalno množilo, dok se istovremeno, bez obzira na imovinski status, osjećaj međuplemićke solidarnosti razvio među svim šljahtićima (polj. szlachcićplemić).

Šljahta preuzima moć

Poljski magnati krajem 16. st.
Poljski magnati krajem 16. st.

Puno značajniji od međusobnog laskanja, međutim, bio je utjecaj šljahte na političku strukturu zemlje. Od sredine 15. stoljeća, poljski kralj i litavski veliki knez postepeno su postajali sve ovisniji o potpori plemstva u organiziranju ratnih pohoda i donošenju zakonskih odredbi. Potonje se posebno odnosilo na poljskog kralja, koji je svaki pokušaj donošenja zakona morao izložiti Sejmu, plemićkom saboru gdje su ravnopravno mogli sudjelovati svi poljski šljahtići. Moć plemstva pretvorila je Sejm u tijelo koje je do kraja 15. stoljeća dobilo u ruke ovlast da potvrđuje krunidbu vladara iz dinastije Jagelovića i ustoličuje litavske velike knezove, čime su Poljska i Litva postale jedinstveni fenomen u europskoj kasnosrednjovjekovnoj povijesti.

Bogaćenje šljahte krajem 15. i početkom 16. stoljeća postignuto je prvenstveno preko leđa brojnog poljskog i litavskog kmetstva, naseljenog po plodnim ravnicama srednje i istočne Europe. Upravo je teret tlake nagnao brojne kmetove da se odmetnu u opustjelu Ukrajinu, gdje do kraja 15. stoljeća niču prve značajnije kozačke zajednice. Kao rezultat širenja Poljske na istok, ove će zajednice do kraja 16. stoljeća ponovo biti izložene plemićkoj samovolji, pri čemu će sukob šljahte i ojačalih Kozaka postepeno prerasti u najveći problem Unije.

Unija u Lublinu 1569.

Pravni odnos Poljske i Litve te zlatna sloboda plemstva predstavljali su ključne čimbenike za nastanak Akta o Uniji u Lublinu 1569. godine. Sam dokument, međutim, bio je rezultat kompleksnih okolnosti koje su, između ostalog, bile oblikovane trzavicama između kralja Žigmunda II. Augusta i Sejma, vezom kralja s najmoćnijom litavskom obitelji, Radziwiłłima, ratom u Livoniji (povijesni naziv za područje suvremene Latvije i Estonije) i, slično situaciji od dva stoljeća ranije, sve izglednijim izumiranjem vladarske dinastije.

Žigmund II. August, posljednji vladar iz loze Jagelovića, naslijedio je oca Žigmunda I. Starijeg u delikatnom trenutku. Bez obzira na bogatstvo i vojnu moć poljske krune, kralj je otpočetka svoje vladavine bio suočen s nizom ozbiljnih problema. Litavsko je plemstvo, unatoč polonizaciji, tvrdoglavo inzistiralo na odvojenosti Litve od Poljske, što je značilo da su uvođenje određenih reformi i neki oblik unifikacije financijskog sustava bili praktički neostvarivi. Akcije Litve u Livoniji, usmjerene protiv slabog, ali još uvijek živog Teutonskog reda, isključivale su otvoreno koketiranje kralja s protestantizmom, zbog čega ne čudi da interes Žigmunda II. Augusta za protestantizam, kao i njegov tajni brak s Katarinom Radziwiłł, pripadnicom najbogatije litavske kalvinističke magnatske obitelji, nisu bili dočekani s osobitim oduševljenjem.

Unija u Lublinu (Jan Matejko)
Unija u Lublinu (Jan Matejko)

Ipak, najveći je problem predstavljao dolazak Ivana IV. Groznog na rusko prijestolje 1554. godine. Mukotrpan višestoljetni proces protjerivanja Tatara iz ruskih zemalja kulminirao je 1556. uništenjem Astrahanskog Kanata, nakon čega je Moskva osigurala potpunu kontrolu toka Volge. Aktivna vanjska politika Litve u prvoj polovici 16. stoljeća rezultirala je velikim teritorijalnim dobitcima u Rusiji, no pojava autokratskog vladara s kojim se diplomatskim putem nije moglo sporazumjeti izazvala je opravdanu bojazan među litavskim plemstvom. Suočena s brojčano nadmoćnim i beskompromisnim neprijateljem, Litva nakon upada ruskih odreda u Livoniju 1558. sve više ovisi o pomoći Poljske. U ovakvim je okolnostima postalo jasno da koncept personalne unije mora dobiti učinkovitiji i trenutku primjereniji oblik.

Osnovna misao Žigmunda II. Augusta pri sazivanju Sejma u Lublinu krajem 1568. bilo je stvaranje punopravne ustavne unije između Poljske i Litve. Bolestan i istrošen, kralj je u smiraj svoje vladavine uložio posljednji napor kako bi uvjerio litavsko plemstvo u nužnost ovakvog državnog uređenja. Suočen sa sumnjom i otporom moćnih litavskih obitelji Radziwiłł, Chodkiewicz i Wołłowicz, Žigmund II. August odlučuje se na odvažan korak pripajanja triju litavskih provincija (Podlasje, Volinj i Kijev) poljskoj kruni, čime ratom pritisnutu Litvu stavlja pred gotov čin. Izgubivši na ovaj način gotovo 200.000 km2 teritorija, iscrpljena Litva ostala je bez alternative, nakon čega je Jan Chodkiewicz, u svojstvu predstavnika litavskog plemstva, prihvatio uvjete ujedinjenja. Dana 1. srpnja 1569. godine, poljski, litavski i ukrajinski velmože stavili su svoj pečat na dokument Akta o Uniji, nakon čega se svaki od prisutnih magnata poklonio i zakleo na vjernost vladaru.

Piše: Kristijan Poklečki

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (I. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (II. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (IV. dio)

Poljska i Litva – višestoljetni brak iz interesa (V. dio)

Izvor: časopis History.info

Facebook Comments

Vezani članci