Vjerujemo da je ime Dragutina Lermana hrvatskog pustolova, istraživača, ali i poduzetnika rođenog 24. kolovoza 1863. u Požegi, dobro poznato široj hrvatskoj javnosti.
Manje je znano da su njegovi preci u Hrvatsku pristigli još krajem 18 st. s područja njemačkog Triera. Njegovo je prezime izvorno glasilo ‘Lehrman’, ali je zbog jednostavnosti tijekom vremena pohrvaćeno. O nekadašnjem obliku tog prezimena svjedoči i sam opis Lermana od strane njegovog poslodavca Henryja Mortona Stanleya u kojem, kako ćemo kasnije vidjeti, koristi izvorni oblik njegova prezimena. Dragutin je rođen u velikoj obrtničkoj (tkalačkoj) obitelji u kojoj je bilo čak šesnaestoro djece.
Nakon početnog školovanja u rodnoj Požegi izučio je trgovački zanat u Budimpešti. Tu je Lerman je intenzivno učio jezike, što mu je kasnije dobro došlo tijekom putovanja. Lerman je u tisku redovito pratio novosti o putovanjima i otkrićima slavnog Heinricha Schliemanna o kojem se tada puno pisalo, a koji je svojim istraživanjima dao veliki doprinos egejskoj arheologiji. Kako je Schliemann bio uspješan trgovac moguće da je i zbog pripadnosti istoj struci Lerman osjećao dodatnu bliskost prema njemu te je pod dojmom njegovih poduhvata odlučio krenuti putem nestandardnog života.
Parobrodom za Kongo
Godine 1882. zaposlio se kao trgovački pomoćnik u Karlovcu kod trgovca Franje Bendekovića. Tu je i upoznao isto tako pustolovnima sklonog Napoleona Lukšića, bivšeg austrijskog mornaričkog pitomca, koji se na nagovor i preporuku grofa Artura Nugenta odlučio prijaviti za sudjelovanje u afričkoj ekspediciji. U tom je trenutku, tada iznimno popularan, a danas ozloglašen, novinar i istraživač, ranije spomenuti, Henry Morton Stanley tražio kandidate koji bi bili spremni krenuti u trogodišnju istraživačku ekspediciju u afrički Kongo.
Ekspedicija je bila financirana od strane belgijskog kralja Leopolda II. koji je smatrao da svaka država koja “drži do sebe mora imati kolonije”, a što mu je bio jedan od prioritetnih ciljeva cijele vladavine. Zbog toga je uložio ogromna sredstva u ovaj poduhvat, a u tome svemu najveći trošak nisu bile ekspedicije već izgradnja potrebne infrastrukture koja je preduvjet svake eksploatacije. Takva ulaganja moraju se višestruku opravdati. No, vratimo se Lermanu i Lukšiću koji se zajedno prijavljuju za članstvo u ekspediciji i po svom primitku vrlo brzo kreću parobrodom Harkaway iz Antwerpena za Kongo.
Napredovanje u unutrašnjost Konga
Lerman je sveukupno četiri puta boravio u Kongu. Prvi boravak je trajao od 1882. do 1885. Vrlo brzo po dolasku u Kongo ostao je bez svog suputnika Lukšića koji je obolio i umro od neke tropske bolesti, ali postoji i mišljenje da si je u ovoj bolesti oduzeo život. U tom prvom periodu boravka u Kongu, Lerman je surađivao i s drugim hrvatskim istraživačem Jankom Mikićem, Lukšićevim rođakom, koji je u Kongo stigao samo nekoliko tjedana poslije njih, također na preporuku grofa Artura Nugenta. Naime, Mikić je za razliku od Lermana imao vojnu naobrazbu, kartografsko iskustvo i vladao je suvereno sa šest jezika što ga je činilo vrlo poželjnim kandidatom za ovu ekspediciju koja je vodila u srce afričkog kontinenta. Lerman je tijekom tog svog prvog boravka u Kongu stekao poduku iz kartografije, a najvjerojatnije ju je dobio od samog Mikića.
Lerman po dolasku sudjeluje u istraživanju područja oko rijeke Kouilou-Niari (izgovorno Kwilu) teritorija koji pripada jugozapadnom Kongu, odnosno današnjoj Republici Kongo. Spomenuta je rijeka bila izuzetno važna belgijskoj vlasti zbog svoje duljine i ulijevanja u Atlantik jer je tako omogućavala da se na efikasan način riješi pitanje transporta dobara iz unutrašnjosti. Kako bi belgijski kralj ostvario svoje ciljeve kontinuirano je ulagao u izgradnju odgovarajuće infrastrukture i, između ostalog, podizanje postaja različite namjene, na najvažnijim interesnim pravcima. Lerman je sudjelovao u ovom belgijskom prodoru u unutrašnjost u kojem je bio i imenovan zapovjednikom pojedinih postaja, primjerice okruga i grada Philippeville ( Madinga) na području Kouilou-a. Ovaj je unutrašnji dio Konga bilo područje od posebnog interesa ponajprije zbog svojih prirodnih bogatstava. Lerman se po isteku ugovora vratio kući, kako bi odslužio vojni rok.
Stanley o Lermanu, a uoči Berlinskog kongresa
Lerman je tijekom tog prvog boravka pokazao da može svladati svaki izazov te je brzo učio i stjecao potrebne vještine zbog čega je uskoro postao jedan od važnijih ljudi u ekspediciji. Sam se Stanley u svom djelu Kongo i osnivanje Slobodne države vrlo pohvalno izrazio o Lermanu.
Drugi opet gospodin, imenom Lehrman, jest rođenjem Hrvat. Kako se on razvio, većma me je iznenadilo, negoli ostali. Ujedno me je poučio kako ne valja čovjeka prenaglo suditi po prvim dojmovima. Nisam ni od koga se tako malo nadao, niti mi se koji tako neiskusnim pričinio, kao gospodin Lerman. Ipak, sada ga visoko cijenim kao izvrsnog činovnika. Energičan, oprezan bodra duha, nadzirući osobito vrsno svoje ljude, a uza to najpovoljnijega zdravlja …
Stanley je dao ovaj opis Lermana uoči Berlinskog kongresa (1884.-1885.), koji je nanio trajnu i nepopravljivu štetu Africi. Naime, tada je došlo do podijele interesnih sfera, u smislu da su u tom trenutku utvrđena pravila na osnovu kojih se crtala afrička budućnost. Kongresom je, između ostalog, uspostavljane Slobodna Država Kongo. Ova podjela nije uvažavala etničke, jezične i druge različitosti među narodima već se temeljila na interesima kolonijalnih sila. Ona je ujedno postala model budućeg odnosa prema Africi i upravo u takvoj nasilnoj i umjetnoj podijeli povjesničari, sociolozi i drugi stručnjaci vide razlog za današnju nestabilnost Afrike jer su samo interesima oblikovane granice prenesene u suvremeni svijet.
Duboko u unutrašnjosti Konga
Lerman se ponovno vratio u Kongo 1888. gdje je ostao do 1891. godine. U ovom razdoblju sudjelovao je istraživanju jugoistočnog dijela Konga oko rijeke Kwango idući dalje prema Léopoldvilleu odnosno današnjoj Kinshasi. Kinshasa je danas glavni i najveći grad DR Konga, i ujedno treći grad po veličini u Africi. Tijekom ovog boravka preuzeo je i upravu nad važnom postajom koja se nalazila duboko u unutrašnjosti Konga i koja je nosila ime Stanley-Falls. Postupnim zbacivanjem zaostalih tragova kolonijalne prošlosti Stanley Falls mijenja danas ime u Boyoma Falls. Konkretna je postaja bila osobito važna u trgovačkom smislu jer se ovim putovima vodila vrlo unosna trgovina poput one brutalne slonovačom. Područje Konga je izuzetno bogato brojnim resursima, no unatoč silnom bogatstvu i iskorištavanju i danas ta zemlja ima ogroman vanjski dug koji je još prije 15-ak godina iznosio 5 mlrd. američkih dolara.
Ostali boravci u Kongu
Lerman se za vrijeme svog trećeg boravka u Kongu, koji je trajao od kraja 1891. do 1894., kretao područjima između rijeka Kwango i Kwilu. U tom je periodu bio i zapovjednik područja PopoKabaka koje se smjestilo s lijeve strane rijeke Kwango. Za ovog svog najproduktivnijeg boravka u Africi radio je i na kartiranju hidrografske mreže rijeke Kwilu, a na kojoj je otkrio slapove koje je nazvao imenom poznate hrvatske obitelji Zrinski (Zrinski Chutes). Kako su se ti slapovi zvali prije ovog imenovanja nije, nažalost, poznato. Lerman je tijekom ovog boravka sudjelovao i u uspostavi interesnih sfera na terenu između portugalske Angole i belgijskog Konga.
Njegov četvrti boravak u Kongu bio je najkraći i trajao je od 1895. do 1896. Bio je to ujedno i Lermanov posljednji boravak u Africi. U tom je periodu, kao i u prijašnjim boravcima, ponajviše bio vezan uz područje jugozapadnog Konga. Kući se vratio s 33 godine.
Za boravka u Africi naučio je shvahili (domorodačkim imenom Kiswahili) te je upoznao različite afričke dijalekte, a konstantno je proučavao afričku kulturu. Lermanov interes prema antropologiji i etnologiji Konga vidljiv je u njegovim djelima s afričkom tematikom: Listovi iz Afrike, Novi listovi iz Afrike i Afrički dnevnik. Prikupljenu poveću etnografsku građu iz Konga je darovao Etnografskom muzeju u Zagrebu i ona je danas ključan segment muzejskog postava vezan uz Afrički kontinent.
U Požegi je dočekan s velikom pompom
Povratak kući u Požegu, bio je popraćen s velikom pompom čemu je doprinijela i činjenica da je tijekom svog zadnjeg boravka u Kongu imenovan generalnim upraviteljem belgijske provincije Istočni Kongo odnosno DR Kongo. Oženio se godinu dana kasnije, kćerkom ravnatelja Požeške banke Hedvigom Reiner. Ubrzo je postao ravnateljem Pučke banke u Požegi, a nešto kasnije, kada se ova banka našla u problemima postaje predsjednik Banke za trgovinu i promet isto u Požegi. Na kraju se i ta druga banka našla u nevolji, a sve je završilo loše po Lermana koji je doživio financijski krah, nakon kojega je uslijedio i bračni brodolom.
Tijekom života u Požegi osnovao je tamošnje vatrogasno društvo i uspješno se bavio vinogradarstvom. Nakon mučnih događanja na poslovnom i privatnom planu Lerman odlazi u Kreševo ne bi li vratio izgubljenu financijsku stabilnost. Tamo je napisao i svoje Kreševske dnevnike koji su vezani uz zadnje razdoblje njegova života, u kojem je nastojao pokrenuti posao s rudnicima, no u tome ga je prekinula prerana smrt 12. lipnja 1918.
Afrika kao supermarket
U Lermanova najveća postignuća mogu se svrstati primarno njegove karte koje su kasnije ušle i u službene zemljovide. Zašto karte, ponajviše jer su one objektivan pokazatelj njegova kartografskog umijeća i predanog rada u tom smislu. Nažalost, Lerman je bio sudionikom jedne brutalne eksploatacije, koja je u cjelini kako pojašnjava Dražen Šimleša, sociolog sa Instituta Ivo Pilar, omogućila kapitalizmu da dosegne današnje razmjere. Šimleša nadodaje i da su sve afričke zemlje bile ogroman supermarket s uvijek diskontnim ponudama. Da se ne bi zavarali i danas je Afrika jedan veliki supermarket, samo su se instrumenti iskorištavanja promijenili i postali osjetljiviji na bilo javnosti.
Pišući ovaj članak zamijetili smo da se često u nas nastoji prešutjeti Lermanovo sudioništvo u genocidnom belgijskom prodoru u središnju Afriku, a kada se ono i prihvati, nastoji se opravdati njegovih dobrim karakterom i uvjerenjem da on nije bio svjestan da se tu događao “legalizirani” kriminal. Takve konstrukcije nemaju svoju podlogu u realnosti i kada bi ih prihvatili to bi značilo da je Lerman bio intelektualno podkapacitiran. No njegov životni put i postignuća jasno pokazuju da je morao biti itekako svjestan onoga što se oko njega zbivalo. Budući da se na tom putu stalno uspinjao to znači jedino da je u svemu tome imao i svoj dobar udio. Povijest doživljava svoje revizije i vjerojatno ćemo i mi morati revidirati svoja stajališta i suočiti se sa činjeničnim stanjem.
Piše: Sonja Kirchhoffer
