Everglades, močvarno područje na južnom dijelu poluotoka Floride, prostire se na preko trinaest tisuća četvornih kilometara. Starosjedioci, pleme Indijanaca Seminola, tu nepreglednu zelenu divljinu nazivali su Pa-hay-okee (“travnate vode”), budući da njeno srce čini vodom natopljen močvarni šaš koji raste do četiri metra visine. Krokodili, aligatori, pantere, mrki medvjedi i koraljne zmije nisu bili najopasniji stanovnici Evergladesa. Ondje, u gustim šumama mangrova, mahagonija, cedrova, kokosovih palmi i neobičnog gimbo limbo bora, krila se obitelj odmetnika, krvoločnih pljačkaša i ubojica koje, kako se činilo, niti jedan zatvor nije mogao duže zadržati. Povijest ih pamti kao bandu Ashley, opasne, demonski lukave kriminalce u čijem riječniku nisu postojali pojmovi “empatija” i “oprost”. “Najveća su prijetnja koju je ova država upoznala još od Seminolskih ratova”, ispričao je neki dužnosnik Floride o bandi koja je između 1915. i 1924. godine opljačkala preko četrdeset lokalnih banaka.
Priča o Ashleyima započinje 1911. godine, kad se obiteljski patrijarh Julius Warren “Joe” Ashley sa suprugom Lugenijom nastanio u floridskom gradu West Palm Beachu. Neko vrijeme je radio na željezničkoj pruzi pa, ironično, i kao policajac, no zakonitom stranom poslovne sfere koračat će vrlo kratko. Kako su on i Lugenia “naštancali” devetero djece, koje je valjalo prehraniti u tim teškim vremenima, Joe je shvatio da je krijumčarenje ilegalnog alkohola puno isplativije od zarađivanja za život u znoju lica svoga… Baš kao i pljačkanje banaka ili vlakova. Uz to je petoricu kršnih sinova, Billa, Boba, Eda, Franka i Johna, učio loviti krokodile i postavljati zamke za vidre, a nerijetko su mu pomagali i u proizvodnji ilegalnog moonshinea.
Pater familias i vječno smrknuti sinovi putove kroz močvare Evergladesa poznavali su baš poput Seminola, s kojima su nerijetko trgovali životinjskim kožama. Nažalost, pregovaračke vještine nisu im bile na visini: kad nije bilo po njihovom, posezali su za nasiljem. U siječnju 1912. godine, John Ashley osumnjičen je za ubojstvo DeSota Tigera, sina poglavice Seminola s Cow Creeka, s kojim se prethodno posvađao oko cijene krzna.
George B. Baker, šerif Okruga Palm Beach, poslao je dvojicu zamjenika da provedu ono što je trebalo biti rutinsko uhićenje sumnjivca. Baker, međutim, nije imao pojma s kime ima posla. Kad su muškarci pokucali na vrata malene drvene brvnare u močvarnoj prpi*dini”, s druge vstrane vrata začuli su strog glas sa snažnim južnjačkim naglaskom. “Ne mrdajte, momci, ako ne želite da vam prosviram tikve! Imam vas na nišanu i, tako mi boga, neću oklijevati da povučem obarač!”, dreknuo je John Ashley. Neiskusni policijski djelatnici su poslušali naredbu da polože oružje na tlo. Tada se John ponovno oglasio: “Pustit ću vas, momci, jer želim da preneset poruku šerifu. Recite Bakeru da će biti krvi ako mi pošalje još svojih kukavnih zaposlenika!”.
“Kukavni zaposlenici” su prenijeli poruku, nakon čega se nelijepo lice Johna Ashleya našlo na svim potjernicama u okrugu. Ovaj je, shvativši da mu gori pod petama, zbrisao u New Orleans, no bez obitelji/drugova u zločinu nije mogao. Čim se vratio kući, priveden je licu pravde. Čekajući suđenje, dane u pritvoru je kratio čitajući novinske napise o samome sebi. Nisu svi bili negativno intonirani. U to vrijeme, populacija Okruga Palm Beach sastojala se od samo desetak tisuća ljudi. Više-manje svi u kraju su poznavali Ashleye, a mada ih nisu smatrali osobito uljuđenima i simpatičnima, mnogi su im štošta dugovali. S druge strane, prema gramzivim bankarima, koji su ne tako davno počeli ordinirati u tom području, osjećali su samo prezir, pa je čovjek koji ih je pljačkao uživao neku vrstu prešutnog odobravanja. Čak i oni koji su prezirali Ashleye nisu o njima htjeli loše zboriti, a razlog za to bio je strah. Znalo se, naime, da je riječ o osvetoljubivoj obitelji koja ne prašta.
Johnu Ashleyu nije bilo ni na kraj pameti mirno čekati suđenje. Uhvatio je prvu priliku da zbriše iz zatvora a, da šerifovo poniženje bude veće, za to je iskoristio nepažnju njegovog zamjenika – i rođenog sina – Roberta C. Bakera. Bjegunac je utočište pronašao na terenu koji je najbolje poznavao, a koji je bio golema prepreka za snage zakona – močvarnoj zabiti Evergladesa. Ondje je s članovima obitelji oformio do zuba naoružanu bandu. Njeni članovi su bili Joe Ashley i četvorica od njegove petorice sinova (krijumčarenje alkohola bilo je jedino kazneno djelo koje je Bill, poznat i kao “dobri Ashley”, počinio), rođak Hanford Mobley te “Kid” Lowe, prekaljeni kriminalac iz Chicaga.
U jednom od njihovih brojnih prepada na banke, došlo je do razmjene vatre s policijom, u kojoj je John Ashley ostao bez desnog oka. Tri sata kasnije, mladić je lociran u obližnjoj bolnici i uhićen. Okrvavljeni bandit prebačen je u kaznionicu u Miamiju, kako bi ondje čekao suđenje za ubojstvo DeSota Tigera, no ta odluka nije se pokazala osobito korisnom. Obitelj ga je, naime, ondje pronašla u roku od nekoliko dana. Bob Ashley je, u akciji oslobađanja brata, ubio zamjenika šerifa Wilbera Hendricksona. Dvojica ubojica tada su ukrali kamionet, no policajac Bob Riblet dao se u potjeru za njima. Nakon što su se automobili sudarili, došlo je do obračuna vatrenim oružjem. Iz njega, samo John Ashley je izišao živ. Okrvavljena i nepomična, tijela njegovog brata i mladog policajca ležala su na vrućem asfaltu.
Riblet, prvi policajac u Miamiju koji je ubijen na dužnosti, bio je omiljen među kolegama ali i sugrađanima. John Ashley, kojeg su uhitili njegovi kolege, znao je da mu se ne piše dobro te je, putem svoga odvjetnika, ishodio nagodbu. Odlučio je priznati seriju pljačkaških pohoda, pod uvjetom da se ona za ubojstvo DeSota Tigera odbaci (za ono policajca Hendricksona nije ni podignuta optužnice, jer se pokazalo da ga je ubio Bob Ashley). Tužiteljstvo je pristalo na igru, želeći što prije smjestiti ovoga opasnog čovjeka iza rešetaka. Osuđen je na sedamnaest i pol godina robije.
Lukavi razbojnik odlučio je igrati na kartu dobrog ponašanja, što mu je donijelo brojne privilegije, poput staklenog oka izrađenog po mjeri ili povremenih nadgledanih izlazaka. U ožujku 1918. godine, prilikom jedne takve prigode, uspio se domoći slobode, da bi se smjesta vratio obiteljskom “biznisu”. Dvije godine kasnije, pronašao je ljubav svoga života u vidu 23-godišnje Laure Upthegrove, dvaput rastavljene majke četvero djece. Ova korpulentna, škiljava i jezičava mlada dama, koja se možda jest a možda i nije bavila prostitucijom, u obitelj je primljena kao dragocjeno pojačanje. Snalažljiva i bistra, postaje im neka vrsta izvidnice u pljačkaškoj djelatnosti. Uz to, bila je prijeke ćudi pa su je se mnogi bojali, a pištolj kalibra 38, koji je nosila oko pojasa, intenzivirao je takve osjećaje.
Robert C. Baker, koji je u međuvremenu napredovovao na položaj okružnog šerifa, kiptio je od bijesa. Zakleo se da će osobno pospremiti drskog Johna Ashleya pod ledinu te nositi njegovo stakleno oko oko vrata, kao privjesak. Na to je, međutim, još neko vrijeme morao pričekati.
Zloglasna banda počela se raspadati nakon smrti Eda i Franka Ashleya (izgubili su živote na Bahamima, tijekom operacije švercanja ruma). Premda sa smanjenim ljudstvom, nastavili su pljačkati banke južne Floride frenetičnim tempom. Sreća im je okrenula leđa 9. siječnja 1924. godine, tijekom osobito drskog pljačkaškog pohoda u središtu grada Gomeza. Ljudi šerifa Bakera, koji su imali dojavu o pljački (jedan od pomoćnika bande “propjevao” je na ispitivanju), priredili su “sačekušu” za Ashleye. U unakrsnoj pucnjavi, stari Joe Ashley dobio je metak u čelo. Ostao je na licu mjesta mrtav, baš kao i zamjenik šerifa Frederick Baker, rođak Roberta C. Bakera. Laura je pak pogođena u stražnjicu, a njeni prodorni urlici stvorili su pomutnju koja je ostatku razbojničke družine dala priliku da još jednom umakne u svoje močvarno carstvo Everglades.
Podrška koju su Ashleyi uživali kod lokalnog življa sada je u potpunosti ičšezla. Bijesna zbog smrti zamjenika Bakera, svjetina je zapalila kolibu Joea Ashleya. Postajalo je sve jasnije da ova priča neće završiti pukim uhićenjem. Za sve je bilo najsigurnije otpremiti zloglasnu obitelj na onaj svijet.
Prilika za to čuvarima zakona se pružila zahvaljujući još jednoj izdaji. George Frances Mario, suprug Johnove sestre Lole, šerifu Bakeru je dojavio lokaciju novog skoništa mrske tazbine – onu u Jacksonvilleu. Bit će to posljednja postaja krvava životnog puta obitelji Ashley. Njeni preostali članovi pobijeni su 1. studenog 1924. godine, u okršaju s policijom. Šerif Baker, koji je napokon presudio čovjeku kojeg je godinama neuspješno pokušavao uhvatiti, održao je obećanje te od njegova staklenog oka napravio nakit.
Osam godina kasnije, George Frances Mario umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Otisnuo se čamcem na rijeku St. Lucie, da bi nekoliko sati kasnije završio na njenom dnu, kad se plovilo prevrnulo. Bilo je to vrlo neobično, budući da nije odmaknuo daleko od obale, a bio je na glasu kao sjajan plivač. Njegova smrt proglašena je nesretnim slučajem, premda je svjedok ispričao kako se u čamac sa zlosretnim Georgeom ukrcao još jedaan čovjek… Čovjek čiji opis je neodoljivo podsjećao na onaj Billa Ashleya. Je li se “dobri Ashley” osvetio čovjeku koji je izdao njegovu obitelj? Je li, nakon što ju je izgubio, zaključio da krv ipak nije voda? Odgovore na ova pitanja po svoj prilici nikada nećemo dobiti.
Piše: Lucija Kapural
