Tko je kolonizirao hladni europski sjever?

Prvi Norvežani stigli su na Farske otoke početkom 9. stoljeća, čije ime na staronordijskome znači Ovčji otoci, budući da su ondje prema predaji pronašli ovce. Franački redovnik Dicuil u svojoj je kronici zabilježio da su tamo prethodno živjeli irski pustinjaci, ali su ih Nordijci pobili ili protjerali. Arheološka istraživanja potvrdila su da Nordijci doista nisu bili prvi žitelji tih otoka.

Postoje kontradiktorne informacije o tome tko je vodio prve Nordijce koji su se onamo naselili. Prema Sagi farskih otočana, radilo se o Grimu Kambanu, čovjeku čije je prezime irskog porijekla, što upućuje na to da je rođen u Irskoj ili Velikoj Britaniji. Na jednom kamenu s runama iz 13. stoljeća je, međutim, zapisano da je vođa bio Torkil Onundarson iz Rogalanda u Norveškoj. Farski su otoci nudili dobru ispašu i dovoljno zemlje za uzgoj žitarica. Istina, morali su uvoziti drvo, pa je većina drvenih predmeta i luksuznih dobara uvezena iz Norveške, s otočja Shetland ili iz Velike Britanije. Održavali su prisne veze s ostatkom nordijskoga svijeta, a nakon prelaska na kršćanstvo u 11. stoljeća izgradili su i drvene crkve.

Nordijci su otprilike u isto vrijeme naselili otočja Orkney i Shetland. Ondje su naišli na starije naseljenike, Pikte, čija sudbina nije zabilježena. Moguće je da su ih Nordijci ubili ili otjerali, asimilirali ih, ili čak da su Pikti zapravo napustili otočja neposredno prije dolaska Nordijaca. Genetska istraživanja pokazala su da su se na otočja istovremeno naselili i muškarci i žene – radilo se, dakle, o planiranom kolonizatorskom pothvatu. Otočja su tijekom idućih dvjestotinjak godina služila kao uporišta brojnim vikinzima koji su pljačkali obale Britanskoga otočja, ali i Norveške (jedan primjer takvih napada su oni koje su proveli sinovi Gunnhild, o čemu možete čitati u 8. broju našeg časopisa).

Dalje na sjever

U tzv. Knjizi naselja, srednjovjekovnom rukopisu s Islanda, navedena su dvojica vođa koja su igrom slučaja pronašla Island. Prvi od njih bio je Norvežanin Naddodd, a drugi Šveđanin Garda Svavarsson. Prvi čovjek koji je pokušao naseliti Island bio je Floki Vilgerdarson, ali je zbog oštre zime od toga odustao. Spominje se i da je upravo on dao ime otoku, nazvavši ga prema ledenim santama koje je ugledao na tamošnjim fjordovima. Prvo stalno naselje osnovano je pod vodstvom Ingolfa Arnarsona. Arnarson je na Island stigao 874. te je ondje izgradio veliku farmu u jednom zaljevu. Iz nje je kasnije nastao Reykjavik koji je do danas ostao glavni grad te otočne države. U idućih 50-ak godina tamo se naselilo više od 50.000 Nordijaca. Većinom su živjeli blizu plodne obale – unutrašnjost otoka s karakterističnim planinama, vulkanima i glečerima ostala je nenaseljena. Kao i danas, ondje je bilo i mnogo termalnih izvora i gejzira, ali i sumpornih bazena i polja lave koji su Nordijcima vjerojatno djelovali misteriozno ili zastrašujuće.

Postoje tvrdnje da su prije dolaska Nordijaca na Islandu živjeli irski redovnici. Ako su te tvrdnje istinite, njihova je sudbina nepoznata, ali je sačuvan izvor, tzv. Knjiga Islanđana u kojoj se tvrdi da su pobjegli pred Nordijcima.

Saga o Eriku Crvenom

Na Islandu je postojalo obilje livada za ispašu i mjesta za ribolov. Bilo je relativno malo šuma, a sječa stabala rezultirala je erozijom tla pa je Island postao ovisan o uvozima iz drugih zemalja. Ondje se, međutim, razvilo vrlo sofisticirano društvo koje je iznjedrilo neka od najvažnijih djela europske srednjovjekovne književnosti (više o tome pročitajte u članku o nordijskoj mitologiji u ovome broju časopisa). Iako je nesumnjivo bilo bogatijih i siromašnijih, uglednijih i slabo utjecajnih Islanđana, s vremenom se razvio sustav koji je više nalikovao suvremenoj republici nego srednjovjekovnoj monarhiji. Najvažnija politička institucija bila je Althing, narodno vijeće (sabor) osnovano 930. koje se sastajalo svake godine i na kojem je svaki slobodni odrasli muškarac imao pravo sudjelovati. Osim trgovačkih veza sa Skandinavijom, Islanđani su ostvarili i plodnu kulturnu razmjenu – islandski pjesnici bili su vrlo cijenjeni na dvorovima nordijskih kraljeva i visokih plemića (jarlova). Otkriće Grenlanda opisano je u Sagi o Grenlanđanima i Sagi o Eriku Crvenom, djelima zapisanima u 13. stoljeću. Tamo se navodi da je prvi koji je ugledao otok bio Gunnbjörn Ulfsson Kraku. Otkrio ga je slučajno – krenuvši iz Islanda prema Norveškoj, naletio je na jak vjetar koji ga je otpuhao daleko na sjeverozapad. Nije se iskrcao na otok, ali je priču čuo Erik Crveni koji se odlučio pokušati pronaći tu zemlju. Nije ga motivirala samo želja da pronađe novu zemlju, već činjenica da je 982. zbog upetljanosti u jedno ubojstvo na tri godine prognan s Islanda. Erik je stoga te tri godine proveo istražujući Grenland. Prema sagama, upravo je on dao ime otoku, želeći njime privući doseljenike (zelena boja upućuje na plodnost). Kao što smo prethodno spomenuli, samo je 14 od 25 Erikovih brodova stiglo do otoka – ostali su potonuli ili su odustali te se vratili u luke.

Ledeni Grenland

Iako je većina Grenlanda prekrivena snijegom i ledom, Erik Crveni je na jugozapadnom dijelu otoka pronašao regiju s dobrom ispašom za stoku. Doseljenici su osnovali dva naselja, Istočno i Zapadno, oba blizu najjužnije točke otoka. Unatoč oštroj klimi, naseljenici su uspjeli uzgojiti ječam, ovce i goveda. U Skandinaviju su izvozili kljove morževa i krzna arktičkih lisica i polarnih medvjeda, a uvozili su alate, drvo i metalne predmete. Naselja su bila znatno manja od onih na Islandu – na vrhuncu kolonije vjerojatno je u oba naselja ukupno živjelo 5000 kolonista ili čak manje.

Kolonija je, međutim, s vremenom postala sve izoliranija te je doživjela neuspjeh – napuštena je u drugoj polovici 15. stoljeća. Postoji više teorija o uzrocima toga. Neki smatraju da su ih otjerali domoroci s kojima su se često sukobljavali, dok drugi smatraju da su izumrli zbog nedostatka prirodnih resursa (prvenstveno drva) i volje da se odreknu tradicionalnog načina života te prilagode okolini. Kako god bilo, zanimljivo je da su prvi kolonisti većinom bili Norvežani, ali ljudi koji danas žive na Grenlandu mahom su potomci Danaca.

Piše: Boris Blažina

Komentari