Operacija “Lutajuće duše” ili duhovi u službi američke vojske

Sve kulture imaju svoja prevladavajuća stajališta o ciklusu života i smrti. Dimenzija prijelaza između ta dva segmenta, početka i kraja, u većini budi osjećaj nelagode i straha s kojim se nosimo u skladu sa svojim svjetonazorom. Ti su mehanizmi svojevrsne samoobrane u većini nas usađeni tijekom odrastanja, a upravo su Amerikanci iskoristili vjerovanja Vijetnamaca u krvavom ratu u Vijetnamu, uvodeći u vojne operacije akcije psihološkog predznaka. Ukoliko vas zanima o čemu je točno riječ pročitajte članak koji slijedi.

Vjerovanja Vijetnamaca

Vijetnamci čvrsto vjeruju da ukoliko mrtvo tijelo nije propisno pokapano i pravilno oplakano, da će duša umrlog biti osuđena na neprestano lutanje i agoniju. U osnovi nije svaki vijetnamski pokop adekvatan i da bi pružio mir duši pokojnika, tijelo treba pravilno pokopati, a to znači što bliže domu i izvesti pri tome pravilno rituale njegova oplakivanja. Tako je nešto bilo u većini slučajeva nemoguće tijekom rata. Upravo u takvim situacijama Vijetnamci odaju počast mrtvima posjećujući mjesta na kojima su umrli ili u blizini njih, ako im točna lokacija nije poznata.

Legenda izvorište vijetnamskih pogrebnih običaja

Vijentamska legenda na kojoj se baziraju vjerovanja Vijentamaca donosi priču o majci i sinu. Ovdje ćemo je samo ukratko prepričati jer je ona u srži vijentamskih vjerovanja i u Vijentamu primjenjenog američkog psihološkog ratovanja. Thanh De bila je loša osoba u svakom pogledu za razliku od svog sina Kiena Muc Liena koji je postao budistički redovnik i rano postigao prosvjetljenje duše. Njegova je majka po smrti završila u paklu, gdje je bila vječno gladna i u agoniji stalne patnje. Nakon što je njen prosvjetljeni sin svjedočio majčinoj patnji tražio je Budu za pomoć. Buda mu je predložio da organizira ceremoniju Vu Lan (Lutajuće duše) 15.-og dana sedmog mjeseca lunarnog kalendara, odnosno danas bi to bio 17. kolovoz i da tada moli za milost kako bi poništio majčinu kaznu. Prosvijetljeni redovnik se vratio na Zemlju i molio i davao milostinju, a njegova je majka za to vrijeme spoznala bol i doživjela katarzu istinskog pokajanja za svoje postupke. Ovaj dan slave ne samo budisti već i gotovo svi Vijetnamci, s tim da se on može slaviti i u cijeloj drugoj polovici tog mjeseca. Prema njihovim vjerovanjima tog dana se, kada Sunce zađe,  otvaraju vrata pakla, a gladne i gole duše izlaze iz njega kako bi se nahranile i utješile, zbog čega obitelji na svojim oltarima pripremaju obilne obroke za ove nespokojne i nesretne duše.


Neobična vojna operacija

Kako su u snage Vietkonga koristile gerilsku taktiku ratovanja, Amerikanci su odlučili u tom ratu primjeniti i psihološku strategiju ratovanja. Operacija koju su SAD-e pokrenule u Vijetnamu  zvala se kao i spomenuta ceremonija Lutajuće duše. Cilj joj je bio prihvatiti način ratovanja Vietkonga s dodatkom posve neobične taktike ratovanja, koja je uključivala korištenje duhova koji proganjaju vojnike, savjetujući ih da se predaju. Na taj način su željeli slomiti moral neprijatelja i poraziti ga bez puno krvi. Američki inženjeri su u tu svrhu snimali jezive zvukove koji su djelovali kao da dolaze s onog svijeta, te su oponašali ubijene Vijetnamce i njihove voljene. Potom su prijenosne zvučnike postavljali na raznim lokacijama i puštali vrpce s jezovitim snimkama želeći potaknuti vojnike da napuste svoje položaje. Primjerice u noći bez mjeseca 10. veljače 1970. nedaleko američke baze Chamberlain, u provinciji Hau Nghia u Južnom Vijentamu, puštena je vrpca na kojoj su se između ostalog čule i ove riječi:

To je pakao… Ja sam u … ! Nemoj završiti kao ja. Idite kući prijatelji, prije nego što bude prekasno!

Jednom prigodom dali su si dodatnog truda i snimili zvuk režanja tigra u zoološkom vrtu u Bangkoku, a potom su na istu vrpcu nasnimili i druge uznemirujuću zvukove. Prema nekim izvorima nakon te vrpce 150 vojnika Vietkonga (Južni Vijetnam) napustilo je položaje. Nekada su se ove vrpce puštale i s helikoptera, ali bi na njih Vietkong odmah odgovorio pucnjavom pa je ta praksa prekinuta jer je polučila kontraefekt. Ovi zvukovi uznemiravali su ne samo vojnike već i civilno stanovništvo.

Je li taktika bila uspješna?

Glede uspješnosti ove taktike, teško je odrediti koliko je bila uspješna. Definitivno je u početku ova taktika imala učinka. No, čini se da je vrlo brzo, izazivala samo salvu bijesa. Danas je sačuvana jedna od američkih vrpci označena kao Duhovi, vrpca broj 10 (možete je poslušati). Vojnici Vijetkonga su se običavali skrivati u tunelima, a preživjeli kažu da su u početku zaista bili demoralizirani jer su ih vrpce podsjetile na sve ono što im nedostaje, ali da su na kraju bili samo odlučniji u suprotstavljanju neprijatelju.

Kako je Vijetnam pomogao u pronalaženju i identificiranju tijela šestorice australskih vojnika nestalih za rata, u sklopu akcije nazvane opet “Lutajuće duše”, organizirano je vraćanje predmeta koje su sa sobom iz Vijetnama donijele australske postrojbe, a sve to kako bi tamošnje obitelji nestalih barem jednim svojim dijelićem našle mir. Tijekom Vjetnamskog rata nestalo je 300 000 Vijetnamaca, čija je sudbina ostala do danas nepoznata.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari