Sve kulture imaju svoja stajališta o ciklusu života i smrti. Dimenzija prijelaza između ta dva segmenta, početka i kraja, u većini budi osjećaj nelagode i straha s kojim se nosimo u skladu sa svojim svjetonazorom. Ti su mehanizmi svojevrsne samoobrane u većini nas usađeni tijekom odrastanja, a Amerikanci su iskoristili vjerovanja Vijetnamaca u krvavom ratu u Vijetnamu, uvodeći u vojne operacije akcije psihološkog predznaka. Ukoliko vas zanima o čemu je točno riječ, pročitajte članak koji slijedi.
Vijetnamci čvrsto vjeruju da ukoliko mrtvo tijelo nije propisno pokapano i pravilno oplakano, da će duša umrlog biti osuđena na neprestano lutanje i agoniju. U osnovi nije svaki vijetnamski pokop adekvatan i da bi pružio mir duši pokojnika, tijelo treba pravilno pokopati, a to znači što bliže domu i izvesti odgovarajuće rituale ispraćanja. Tako je nešto bilo u većini slučajeva nemoguće tijekom rata. Vijetnamci zbog toga odaju počast svojim mrtvima posjećujući mjesta na kojima su umrli, ili u njihovoj blizini, ako im točna lokacija smrti nepoznata.
Vijetnamska legenda iskorištena u psihološkom ratu
Jedna od vijetnamskih legendi koja je iskorštena od strane Amerikanaca govori o majci i sinu. Majka Thanh De bila je, prema priči, loša osoba u svakom pogledu za razliku od sina Kiena Muc Liena koji je postao budistički redovnik i rano postigao prosvjetljenje duše. Thanh De je po smrti završila u paklu, gdje je bila vječno gladna i u agoniji stalne patnje. Nakon što je njen prosvjetljeni sin svjedočio majčinoj patnji tražio je Budu pomoć. Buda mu je predložio da organizira ceremoniju nazvanu Vu Lan (Lutajuće duše) petnaestog dana sedmog mjeseca lunarnog kalendara, odnosno danas bi to bio 17. kolovoz i da tada moli za milost kako bi poništio majčinu kaznu.
Prosvijetljeni redovnik se vratio na Zemlju i molio i davao milostinju, a njegova je majka za to vrijeme doživjela katarzu istinskog pokajanja za svoje postupke. Konkretni dan slave ne samo budisti već i gotovo svi Vijetnamci neovisno o religijskim uvjerenjima, s tim da se blagdan Vu Lan može slaviti tijekom cijele druge polovice kolovoza. Prema vijetnamskim vjerovanjima tog dana se, kada Sunce zađe, otvaraju vrata pakla, a gladne i gole duše izlaze iz njega kako bi se nahranile i utješile, zbog čega obitelji na svojim oltarima pripremaju obilne obroke za sve nespokojne i nesretne lutajuće duše.
Nesvakidašnja taktika
Kako su u snage Vietkonga koristile gerilsku taktiku ratovanja, Amerikanci su odlučili u tom ratu primjeniti i psihološku strategiju. Operacija koju su SAD-e pokrenule u Vijetnamu zvala se kao i spomenuta ceremonija Lutajuće duše. Cilj joj je bio prihvatiti način ratovanja Vietkonga s dodatkom posve neobične taktike, koja je uključivala korištenje duhova koji proganjaju vojnike, savjetujući ih da se predaju. Na taj način su željeli slomiti moral neprijatelja i poraziti ga bez puno krvi. Američki inženjeri su u tu svrhu snimali jezive zvukove koji su djelovali kao da dolaze s onog svijeta, te su oponašali stradale Vijetnamce i njihove voljene. Potom su prijenosne zvučnike postavljali na raznim lokacijama i puštali vrpce sa stravičnim snimkama želeći potaknuti vojnike da napuste svoje položaje.
Primjerice u noći bez mjeseca 10. veljače 1970. nedaleko američke baze Chamberlain, u provinciji Hau Nghia u Južnom Vijentamu, puštena je vrpca na kojoj su se, između ostalog, čule i ove riječi: To je pakao… Ja sam u … ! Nemoj završiti kao ja. Idite kući prijatelji, prije nego što bude prekasno! Jednom prigodom dali su si vojni inžinjeri i dodatnog truda i snimili zvukove režanja tigra u zoološkom vrtu u Bangkoku, a potom su na istu vrpcu nasnimili i druge uznemirujuće zvukove. Prema nekim izvorima nakon te vrpce 150 vojnika Vietkonga (Južni Vijetnam) napustilo je položaje. Nekada su se ove vrpce puštale i s helikoptera, ali na njih bi Vietkong odmah odgovorio pucnjavom pa je ta praksa prekinuta jer je polučila kontraefekt. Ovi zvukovi uznemiravali su ne samo vojnike već i civilno stanovništvo.
Je li operacija bila uspješna?
Glede uspješnosti ove taktike, teško je odrediti koliko je bila uspješna. Definitivno je u početku imala učinka. No, čini se da je vrlo brzo, izazivala samo salvu bijesa. Danas je sačuvana jedna od američkih vrpci označena kao Duhovi, vrpca broj 10 (donesena je u prilogu, pa ju možete poslušati). Vojnici Vijetkonga su se običavali skrivati u tunelima, a preživjeli kažu da su u početku zaista bili demoralizirani jer su ih vrpce podsjetile na sve ono što im nedostaje, ali da su na kraju bili samo odlučniji u suprotstavljanju neprijatelju.
Tijekom Vjetnamskog rata nestalo je 300 000 Vijetnamaca, čija je sudbina ostala do danas nepoznata.
Piše: Sonja Kirchhoffer
