Dana 29. studenog 1970. jedan je sveučilišni profesor planinario sa svojim kćerima po okolici Bergena u Norveškoj. Tom prigodom obitelj je naletjela na jeziv prizor mrtve žene. Tijelo je nađeno na specifičnom mjestu koje je tamošnjim ljudima poznato kao Dolina smrti ili Dødsdalen. Konkretno je mjesto, kažu, služilo nekada za ritualna žrtvovanja, a poznato je i kao mjesto gdje je u novije doba izvršeno više suicida.
Tijelo u opekotinama
Nađeno tijelo žene je bilo u opekotinama. Položaj tijela je bio u najmanju ruku neobičan, jer su ruke bile smještene sprijeda u zgrčenom položaju. Ovaj zgrčeni položaj se objašnjava visokom temperaturom i grčenjem mišića. To nije čudno jer je prednji dio tijela bio teško opečen, a lice neprepoznatljivo. Ženin vrat je bio u modricama što je upućivalo da je uoči smrti pala ili dobila udarce u taj osjetljivi dio tijela. Čovjek s djecom, se brzo nakon ovog jezivog otkrića spustio s planine u Bergen, a slučaj je prijavio policiji koja je odmah izašla na teren. No djevojčicama se ovaj prizor usjekao u memoriju i kasnije su imale problema s opisivanjem onoga što su tog dana vidjele.
Uzrok smrti
Analiza ostataka je pokazala kako je bila odjevena ova žena uoči smrti, ali nije dala trag koji bi se mogao slijediti i dati odgovor na pitanje tko je ona bila. Provedena je obdukcija pokazala da je umrla od posljedica kombinacije trovanja barbituratima i ugljičnim monoksidom. Prema čađi u plućima bilo je jasno da je bila živa dok je gorjela. Uoči smrti popila je svojevoIjno ili na silu između 50 i 70 tableta za spavanje. Bile su to tablete Fenemal koje su u to vrijeme slovile za popularne u rješavanju problema s tjeskobom i nesanicom. Uobičajena dnevna doza je bila između 30 i 320 mg, no ona je uzela dozu od oko 3000 do 4200 mg. Smatra se da je dvije trećine tableta uzela dva sata prije smrti, a ostatak neposredno prije nego što je smrt nastupila. Zanimljivo je da njezina varijanta ružičastih tableta potjecala iz Engleske i nije se nikako tada mogla kupiti u Norveškoj. Pijenje tableta nije pokazatelj samoubojstva jer nije teško zamisliti da je neko prisiljava na njihovo gutanje. U blizini tijela pronađeni su predmeti koji pokazuju da se ovdje netko i poigrao s vatrom.
Kovčezi sa željezničke stanice
Tri dana nakon nalaska tijela policija je našla dva kovčega na željezničkoj stanici za koje se ispostavilo da su pripadali ovoj ženi. Na sunčanim naočalama nađen je tada otisak prsta koji je odgovarao otiscima mrtve žene, a ostatak stvari nije bio previše od pomoći. Među stvarima bilo je podosta odjeće s izrezanim etiketama, obuće, nešto ušivenog novca, opreme za prerušavanje i drugih stvari. U najzanimljivije nalaze ušli su podaci iz jedne od dvije nađene bilježnice, a u kojoj su bili numerički kodovi. Oni su bili prilično jednostavni i brzo su dešifrirani. Ovi su kodovi bili neka vrsta itinerara koji je govorio koliko se žena kanila negdje zadržati. Stradala žena je prema svemu sudeći bila poliglot te je mijenjala svoje osobne podatke kako joj se prohtjelo. Kažu da samo nije mijenjala jednu stvar, a to je bila nacionalnost te se izjašnjavala kao Belgijanka.
Što su rekli o slučaju pravi špijuni?
Slučaj je kroz desetljeća postao toliko poznat da je završio i u rukama nekoliko umirovljenih špijuna. Prema njihovom mišljenju žena je imala previše identiteta da bi radila za tajnu službu. Drugim riječima bila je preživahna za špijunku u smislu ne samo broja identiteta kojim se koristila, već i samog intenzivnog kretanja. Oni koji su je susreli kažu da je ova žena oko sebe širila miris bijelog luka, a pri tome ispitani agenti nadodaju da taj podatak ozbiljno proturječi njoj kao špijunki jer one prije mirišu na Chanel No. 5.
Prema podacima od osoblja hotela u kojima je odsjedala bila je jedna od gošći koje ne biste poželjeli u hotelu u kojem radite jer je bila zahtjevna, pa je često mijenjala ne samo hotele već i sobe unutar hotela. Kažu da je radila i razmještaj namještaja u njima. Navodno bi pri izlasku iz sobe stavljala stolicu u hodnik, a vraćala bi ju unutra po povratku u hotel. To što je policija u tri tjedna zatvorila slučaj išlo bi u prilog da se ovdje nešto željelo zataškati. Kako se ova žena koristila u svojim lažnim predstavljanjima uglavnom svetačkim imenima pokopana je na katoličkom groblju u Bergenu, kao Žena iz Isdala u veljači 1971. godine.
Sve veći broj teorija
O tome tko je bila žena iz Isdala postoje brojne teorije i može se steći dojam da je njihov broj sve veći i veći. Je li riječ o tajnoj agentica u hladnoratovskom kontekstu ili pak industrijskoj špijunaži ili nečem trećem teško je reći. Zaključak policije je da je ovdje riječ o samoubojstvu. Teško je povjerovati da bi se netko ubio na ovaj način. Doduše postoje indicije da je ova žena imala neki mentalni poremećaj poput paranoje što bi objasnilo dijelom njezino neobično ponašanje, no teško je i rekli bismo nemoguće za povjerovati da bi se netko prvo otrovao barbituratima, a zatim bi se još zapalio. To nam zvuči presmrtonosno. Neki vjeruju da je ona radila za izraelsku tajnu službu sa zadatkom privođenja nacističkih ratnih zločina. BBC-ijevi novinari su 2019. pokušali slijediti ovaj trag, no nisu ga uspjeli potvrditi. Najnoviji trag pak kaže da je bila na neki način povezana s palestinskim aktivistima koji su ovdje u to vrijeme nadzirali nuklearnu trgovinu između Izraela i Norveške. Postoji i mišljenje da je bila tu kako bi nadgledala razvoj protubrodskog projektila Penguin. Egzistira i teorija da je bila skupa prostitutka. Sudeći prema lubanji i zlatnim zubima sigurno je bila dobro potkožena, i to je gotovo sve što znamo o njoj. Pravo je pitanje odakle ovoj ženi novac za takva putovanja, kao i odakle joj brojne putovnice. Ako odgovorimo na ova pitanja možda ćemo moći odgovoriti i na ona tko ju je ubio, i s kojim motivima. Ostaje nam da pričekamo da se njezin DNA usporedi s komercijalnim genskim bazama. Naime, on je do sada provučen samo kroz Interpolovu bazu podataka, a komercijalne baze možda pomognu u njezinoj konačnoj identifikaciji.
Piše: Sonja Kirchhoffer
