“Želio bih biti slavan ali nepoznat”, čuvena je izjava francuskog slikara, grafičara i kipara Edgara Degasa (1834. – 1917.). Na neki način, ona sažima život čovjeka koji je žudio za priznanjem ali istodobno zazirao od ljudi, što je katkad graničilo s mizantropijom. Donosimo niz zanimljivosti o perjanici francuskog impresionizma!
1. Pravim imenom Hilaire-Germain-Edgar De Gas, odrastao je kao najstarije od petero djece u pariškoj plemićkoj obitelji (prezime, koje mu je zvučalo odveć pretenciozno, skraćuje u Degas nakon prvih slikarskih uspjeha). Otac Augustin, bankar talijanskog podrijetla, potomcima je osigurao bezbrižno djetinjstvo u velebnoj vili, no sudbina je vrlo rano ošinula obitelj. Edgaru je bilo tek trinaest kad mu obožavana majka Célestine, Kreolka iz New Orleansa, umire od teške bolesti.
2. Njegov umjetnički talent primijećen je još dok je pohađao Licej Luois Grand, kad jedan profesor upotrebljava riječ koja će se često vezati uz Degasovo ime – “genij”. Slikarstvom se izbiljnije počeo baviti kao osamnaestogodišnjak, kad svoju sobu pretvara u atelijer, no otac je taj poziv smatrao neozbiljnim. Od njega se, kao od tolikih mladića iz plemićkih obitelji, očekivalo da upiše neki koristan studij. Na inzistiranje oca i stričeva, Degas upisuje pravo, no listanje debelih, suhoparnih knjižurina bilo je zadnja stvar koja ga je zanimala.
3. Pravu je odzvonilo 1855. godine, nakon Degasova susreta sa slikarskim velikanom Ingresom. Mladić je do kraja života zapamtio savjet starijeg kolege: “Crtaj linije, a onda još linija, iz života ili iz pamćenja, i možda ćeš postati dobar umjetnik”. U travnju te godine, na očajanje rodbine, prekida studij te “upada” na glasovitu akademiju École des Beaux-Arts. Ondje je, pod paskom klasicista Louisa Lamotha, svoj sirovi talent ukrotio tehničkom virtuoznošću.
4. Putovanje u Italiju pokazalo se presudnim za njegov izričaj. Tijekom tri godine, koliko je boravio u očevoj domovini, upoznao se s radovima Michelangela, Rafaela i ostalih renesansih majstora. Radio je kopije njihovih remek-djela, no na vrlo osebujan način: odabrao bi sitan detalj u pozadini slavnih platna te se fokusirao na njega. Skice za svoje prvo čuveno djelo, “Obitelj Bellelli”, nastale su tijekom boravka u stričevoj kući u Napulju.
5. Za harmoničan odnos linije i boje presudno je bilo otkrivanje višebojnih japanskih drvoreza (Utamaro i Hokusai) te, po povratku u Pariz, susret s Édouardom Manetom. Premda sebe nije smatrao impresionistom (nikad u potpunosti nije raskinuo s majstorimja realizma poput Ingresa i Delacroixa), priključuje se ovoj slikarskoj školi te preuzima novu metodu u primjeni boje i svjetlosti. Pod njihovim utjecajem, prostor gradi jednostavnim sredstvima, a likove sažima u elementarne obrise. Uz uljanu tehniku, rabi pastelnu kredu kako bi lakše ostvario suptilne preljeve i svjetlosne kontraste.
6. Opčinjen ljepotom pokreta, nastoji ih zabilježiti u trenutku nastanka. Inspiraciju za to traži na konjskim trkalištima, u kazalištima i na pozornicama te, ponajviše, u baletnim predstavama. Djela kao što su “Pokus”, “Baletna dvorana”, “Mala balerina” i “Miss Lola u cirkusu Fernando” prikazuju eterično krhke plesačice, koje se doimaju poput bića sazdanih od samog pokreta. Nerijetko su prikazivane pred publikom vremešnih muškaraca u crnim odijelima. Taj detalj upućuje na potresnu praksu tog vremena. U devetnaestom stoljeću, većina balerina pariške opere potjecala je iz siromašnih obitelji. Na školovanje su dolazile kao djevojčice, kako bi obiteljima osigurale bolji život. Mnoge od njih bile su prisiljene na odavanje prostituciji: upravitelj opere Louis Véron svoju je ustanovu pretvorio u neku vrstu bordela, podvodeći maloljetne balerine imućnim pretplatnicima na sezonske ulaznice. Onima koje nisu htjele sudjelovati u ovoj praksi smanjio bi plaće, prisilivši ih da među njegovim klijentima pronađu bogate “zaštitnike”. Jedna od ovih nesretnica bila je četrnaestogodišnja Marie Van Goethem, koja je Degasu poslužila kao model za čuveni kip plesačice. Na prostituciju ju je potaknula – rođena majka!
7. Po izbijanju Francusko – Pruskog rata 1870. godine, stupio je u Nacionalnu gardu. Istaknuo se kao branitelj Pariza, a to je bio jedini period njegova života u kojem je slikanje palo u drugi plan. Tijekom rata, otkriven mu je problem s očima koji će ga mučiti do smrti.
8. “Čaša absinta”, jedno od najpoznatijih Degasovih platna, čuva se u pariškom Muzeju d’ Orsay, pod najstrožim osiguranjem. No, u vrijeme nastanka, slika je izazvala toliko ogorčenih kritika da su neki predlagali njeno – spaljivanje! Kroz likove muškarca i žene iz polusvijeta, koji lišeni svake nade sjede pred čašom spomenuta alkoholnog pića, na snažan je način izrazio otuđenost moderna gradskog života. Kad je slika 1876. izložena, Parižani su bili šokirani. “Ova žena je obična kur*etina, a slici je mjesto na smetlištu”, grmio je jedan od kritičara. Dugih sedamnaest godina, skupljala je prašinu u skladištu, da bi je Degas potom izložio u Londonu. Ni engleski štovatelji umjetnosti nisu bili blaži. “Ovo je šamar javnome moralu”, zgražao se kritičar Walter Crane. Autor je pak svoje težnje prikazane na slici opisao riječima: “Želim pokazati da možemo biti poetični i s blatnjavim čizmama na nogama. Želim biti klasični slikar modernog života”.
9. Bio je izrazito konzervativan u političkim stavovima i netolerantan u pogledu religije. Primjerice, jednom je otpustio ženu koja mu je pozirala za slike, saznavši da je ova protestantkinja. Kad je 1894. izbila zloglasna Dreyfusova afera, u kojoj je židovski časnik nepravedno optužen za špijunažu, Degasov dobro znani antisemitizam rasplamsao se do krajnjih granica. Slikar se javno odrekao dojučerašnjih židovskih prijatelja, a čak je odbijao zapošljavati modele za koje je sumnjao da su Židovke!
10. Nikad se nije ženio, a odluku da život provede u samoći objasnio je riječima: “Postoji ljubav i postoji slikarstvo. A mi imamo samo jedno srce”. Posljednje godine proživio je gotovo potpuno slijep, besciljno lutajući pariškim ulicama. Umro je u osamdeset trećoj godini, a tražio je da se na njegovom sprovodu izgovori samo jedna rečenica: “Jako je volio crtanje”. Zanimljivo je da nije bio jedini od francuskih impresionista koji su doživjeli poznu dob – Claude Monet umro je u 86., Pierre-Auguste Renoir u 78., Paul Cézanne u 67., a Camille Pissarro u 73. godini života.
11. Dana 18. ožujka 1990. godine, počinjena je najveća krađa umjetnina u povijesti. Preodjeveni u policajce, drski lopovi su iz bostonskog Muzeja Isabelle Stewart Gardner odnijeli umjetnine čija se vrijednost procjenjuje na vrtoglavih – 500 milijuna dolara! Od trinaest ukradenih djela, kradljivci, koji nikad nisu privedeni pravdi, “maznuli” su pet Degasovih platna.
Piše: Lucija Kapural
