Nejveća francuska kiparica umrla je sama i zaboravljena, u ludnici u kojoj je provela pola života

Dana 19. listopada 1943. godine, nebo iznad Monfaveta okovali su čelično sivi oblaci. Dok se kiša slijevala na zemlju, u umobolnici u tome francuskom selu izdahnula je starica. Nebo je bilo jedino koje je plakalo za njom: Camille Claudel, jedna od najvećih francuskih kiparica, umrla je napuštena i zaboravljena od svih. Nitko nije došao preuzeti njeno tijelo, pa je pokopana u zajedničkoj grobnici ludnice u kojoj je provela gotovo pola života.

Camille je odrasla u imućnoj i uglednoj obitelji. Otac Louis, pripadnik nižeg plemstva, bavio se hipotekarnim transakcijama, a majka Louise potekla je iz tradicionalne svećeničke obitelji. Za razliku od mlađeg brata Paula, koji je stekao slavu kao pjesnik, diplomat i kršćanski mislilac, Camille je oduvijek odudarala od okoline. Fascinirana kamenjem na obiteljskom imanju, od malih se nogu zainteresirala za kiparstvo. Kao tinejdžerica već je izrađivala skulpture nevjerojatne ljepote, a kad je odlučila postati profesionalna umjetnica, podršku joj je pružio jedino otac. Majka, bogobojazna i rigidna žena, savjetovala joj je da se dobro uda i prestane sramotiti obitelj nerealnim ambicijama, a brat joj je citirao pasuse iz Biblije kako bi joj dokazao da je put koji je odabrala (po)grešan. Odlučna djevojka nije se osvrtala na njihovo mišljenje: upisala je studij kiparstva na Académie Colarossi, jednom od rijetkih fakulteta koji su primali djevojke. Pod pokroviteljstvom profesora Alfreda Bouchera, izlagala je u glasovitim salonima i galerijama, oduševivši poznavatelje umjetnosti ali i sablaznivši cenzore, koji su njene skulpture nagih tijela nazivali opscenima. Sa nepunih dvadeset, postala je učenica slavnog Augustea Rodina. Veliki kipar bio je fasciniran ljepotom i talentom gotovo četvrt stoljeća mlađe djevojke. Postali su ljubavnici, a ona mu je nerijetko pozirala za skulpture ali i pomagala u njihovoj izradi.

U deset godina, koliko je burna veza potrajala, Rodin joj je nebrojeno puta obećavao da će ostaviti nevjenčanu suprugu Rose Beuret, neuku krojačicu, ali bi svaki put pogazio riječ. Nakon spontanog pobačaja, Camille je pobjegla od njega te počela tonuti u živčano rastrojstvo. Patila je od manije proganjanja, tvrdila da joj bivši ljubavnik krade ideje i da je pokušava ubiti, a u napadajima bijesa uništila je veliki dio svojih radova. Nakon što joj je umro otac, jedini čovjek koji ju je podržavao, obitelj ju je prisilno smjestila u umobolnicu. Premda su liječnici više puta upozoravali njenu obitelj da joj ondje nije mjesto, budući da je većinu vremena lucidna, Paul je smatrao da je za njega, kao jednog od moralnih stupova društva, najbolje da skandaloznu sestru drži daleko od očiju javnosti. U dvadeset devet godina, koliko je provela na tome tužnome mjestu, posjetio ju je samo nekoliko puta, a majka nijednom. Nakon što je preminula, brat, kovač njene tragedije, organizirao je veliku izložbu Camilleinih radova.

Piše: Lucija Kapural

Komentari