“Tigre, tigre, svijetli plame/U dubini šumske tame/Koja vječna ruka svlada/Silu tvoga strašnog sklada?” stihovi su iz čuvene poeme Williama Blakea. Možda na najjezgrovitiji način, dočaravaju esenciju ovih zvijeri, istodobno jezivih i veličanstvenih. Najveći tigrovi, nakon sibirskih, su oni bengalski. Teški preko dvije stotine kilograma, oboružani golemim očnjacima i kandžama koje mogu dekapitirati čovjeka jednim jedinim zamahom, među najopasnijim su predatorima na našem planetu. Znamo li da uz to mogu doseći brzinu od devedeset kilometara na sat, prava je sreća da vrlo rijetko napadaju ljude. Žive u gustoj vegetaciji u blizini vode, a na meniju su im najčeće srednji i veći sisavci.
Činjenica da se napadi na ljude događaju rijetko ne znači da se ne događaju nikad… Pogotovo ako tigar nema što drugo za jesti. Upravo to je ležalo u pozadini sedmogodišnjeg terora ženke bengalskog tigra po selima kolonijalne Indije i Nepala: nemajući izbora, ova tigrica se, u razdoblju od 1900. do 1907. godine, hranila isključivo “ljudetinom”. Računa se da je pod njenim očnjacima skončalo 436 osoba, među kojima je bilo i puno djece.
Prestravljeni lokalni živalj nadjenuo joj je nadimak “Zvijer iz Champawata”, budući da se najveći broj napada dogodio u okolici toga indijskog grada. Najugroženiji su bili pripadnici etničke skupine Tharu, koji su živjeli u trošnim kolibama od blata na rubovima prašume. Stravična životinja, koja je zadobila status demonskog bića, izvlačila je usnule ljude iz njihovih domova, skakala nekoliko metara u zrak da zgrabi one koji su se pokušali skriti u krošnjama, a znala je i doplivati do malenih čamaca i prevrnuti ih… Nije se, međutim, radilo ni o kakvom demonu. Na stazu ljudožderstva tigricu je odvela nužda.
Engleska kolonijalna vlada, koja je upravljala Indijom, nesmiljeno je krčila šume radi drva i obradive zemlje. Izgubivši prirodno stanište, tigrica je izgubila i uobičajeni plijen. Osim toga, lovac koji je pucao na nju odlomio joj je dio gornjeg i donjeg desnog očnjaka, pa se za ionako malobrojne resurse nije mogla ravnopravno boriti s ostalim tigrovima. Povlačeći se prema naseljenim područjima, u jednom je trenutku otkrila da su ljudi dragocjen izvor proteina. Skromne nastambe u prašumi za nju su postale neka vrsta švedskog stola.
Engleska vlada angažirala je na desetke iskusnih lovava da pokušaju ubiti ljudoždernu tigricu – bez uspjeha. U lov na nju su se uključile vojne i policijske snage – bez uspjeha. Njena glava ucijenjena je na astronomski iznos – bez uspjeha. Potonja mjera rezultirala je istrebljenjem na tisuće tigrova, no među njima nije bila i “Zvijer iz Champawata”.
Napokon, 1907. godine, u potjeru za narančasto-crnim predatorom uključio se Jim Corbett, čovjek koji je slovio za najboljeg strijelca u kolonijalnoj Indiji. Snažni, šutljivi muškarac irskog podrijetla, odrastao je u gorskim krajevima sjeverne Indije, odmalena odlazeći u lov. Prvog četveronošca, leoparda, ubio je s nepunih deset godina. Tragove životinja pratio je nevjerojatno vješto, a uz to je sablasno uvjerljivo imitirao glasanje divljih zvijeri.
Na prvi trag tigrice nije morao čekati dugo. Desetak dana nakon što se priključio lovu na nju, u blizini Champawata je ugrabila šesnaestogodišnjakinju i odvukla je u šumu. Slijedeći njene tragove, Corbett, praćen skupinom lokalnih muškaraca, izbio je na neveliku čistinu. Krv nesretne djevojke, još uvijek topla, bila je prolivena posvuda. Progoniteljima je govorila nešto istodobno motivirajuće i zastrašujuće: tigrica je bila u blizini. Hrabri lovci počeli su praviti buku, kako bi privukli gladnu zvijer. Uspjeli su u svome naumu: ubrzo su začuli potmulo, prijeteće režanje.
Čvrsto stežući pušku, Corbett je znao kako ima samo nekoliko sekundi da ispali hitac u zvijer koja mu se brzinom munje približavala… Znao je još nešto: ako promaši, to će za njega po svoj prilici biti smrtna presuda. Iskusni lovac duboko je udahnuo, povukao otponac… I shvatio da mu se puška zaglavila! Reagiravši instinktivno, dograbio je pušku jednog od seljana te napunio zvijer olovom. Nastavila se kretati prema njemu i nakon što je dobila četiri metka a onda je, zarežavši toliko snažno da se zemlja protresla, napokon pala na tlo. Sedmogodišnjoj strahovladi “Zvijeri iz Champawata” napokon je došao kraj.
U lokalnim selima slavilo se tjednima, a u Corbettu su svi gledali junaka. Postao je rado viđen gost na gozbama kolonijalne elite – imati ga za stolom bilo je stvar prestiža. Za ovoga skromna, povučenog muškarca, slava je bila velika gnjavaža. Neko vrijeme je izbjegavao ljude, da bi se potom vratio onome u čemu je bio najbolji – lovu. Nakon što se, zbog te aktivnosti i krčenja šuma, populacija tigrova dramatično smanjila, Corbett je odlučio zauvijek objesiti pušku o klin. Zadnja dva desetljeća života se, umjesto lovu na tigrove, posvetio njihovom očuvanju i zaštiti.
Piše: Lucija Kapural
