Što je zajedničko glumicama Dolores del Río, Marilyn Monroe, Avi Gardner, Mariji Montez, Riti Hayworth, Dorothy Dandridge, Lupe Vélez, Peggy Hopkins Joyce, Joan Crawford, Veronici Lake, Kim Novak, Judy Garland; pjevačicama Earthi Kitt i Amáliji Rodrigues; bogatim nasljednicama Doris Duke i Barbari Hutton; argentinskoj prvoj dami Eviti Perón te kćeri dominikanskog diktatora Flor de Oro Trujillo? Sve odreda gužvale su plahte diplomata i plejboja Porfirija Rubirose, a neke od njih bile su dovoljno lude da s jednim od najvećih zavodnika dvadesetog stoljeća stanu na “ludi kamen”. Neumorni pastuh, koji je Ianu Flemingu navodno poslužio kao inspiracija za kreiranje lika Jamesa Bonda, “uzeo je mjeru” i stotinama anonimnih djeva, od prostitutki, preko čistačica, do sveučilišnih profesorica. U čemu je ležala tajna njegova uspjeha na erotskoj bojišnici?
Muškost veličine mlinca za papar
Rubi, kako su ga prijatelji zvali, posjedovao je gospodsku ljepotu à la Cary Grant, odijevao se elegantno i kretao poput pume, no puki fizikus ne objašnjava činjenicu da su seks bombe njim gubile glavu – a neke i bogatstva. Mnogo važnije, usvojio je i primjenjivao jednu od najvažnijih lekcija svoga duhovnog brata Casanove: svaku je tretirao kao kraljicu, pa makar na jedan dan.
To je uključivalo skupe poklone, pažljivo slušanje, slanje ruža u praskozorje, senzualne masaže i dijeljenje komplimenata šakom i kapom, na pet stranih jezika. “U njegovom društvu, nezapaljena cigareta nikad se nije približila damskim usnama”, rezimirao je to jedan znanac. Kavalir bez premca, svakoj je govorio da je najljepša, čak i onima koje taj atribut nisu posjedovale ni u tragovima već se njihova ljepota pretežno sastojala od podebljeg bankovnog računa. Da je neka vrsta žigola, i sam je s osmijehom priznavao, no djetinji šarm i gotovo animalni magnetizam obilno su kompenzirali njegovo predatorsko ustrojstvo. Nadalje, obavijala ga je aura mističnosti i opasnosti, a to je kombinacija od koje ženske gaćice same spadaju. “Je li doista bio špijun? Jesu li na njega pucali?”, pitale su se, a on je podgrijavao takve priče.
Ono što su dame, od kojih su mnoge bile udane, osobito cijenile kod Rubirose bila je njegova diskrecija – nikad se nije hvalio svojim “reckama”. Suprotna strana u pravilu se nije mogla pohvaliti tom vrlinom, pa su zadovolj(e)ne gospođe i gospođice sa sjajem u očima pričale o Rubijevoj izdržljivosti u krevetu, a jedna ljubavnica nadjenula mu je nadimak “Toujours Pret”, odnosno “Uvijek spreman”.
Malen detalj, koji baš i nije bio malen, ostavili smo za kraj – majčica priroda obdarila ga je penisom koji je stari tračer Truman Capote opisao kao “monstruma debljine muške podlaktice”, a jedna ljubavnica usporedila s “cipelom veličine 46”. Rubijev “ponos” na osebujan se način probio na gastronomsku scenu – goleme mlince za papar, kakve možete vidjeti u svim šminkerskim restoranima, konobari i danas nazivaju “rubirosama”.
Nesuđeni odvjetnik
Porfirio Rubirosa Ariza rođen je 1909. u San Francisco de Macorísu, gradu smještenom na sjeveru srednjoameričke otočne države Dominikanske Republike i poznatom po proizvodnji kakaa. Odrastao je u obitelji imućnih španjolskih imigranata, a kao njihovo treće, najmlađe dijete, bio je poprilično razmažen. Majka Ana, kućanica, nazivala ga je “zjenicom svoga oka” i ispunjavala mu većinu želja.
Glamur, kojim će biti okružen čitav život, iskusio je vrlo rano – nedugo nakon što je proslavio šesti rođendan, njegov otac Pedro imenovan je dominikanskim ambasadorom u Parizu, a upravo u “gradu svjetla” Porfirio će provesti formativne godine. Otac ga je naučio cijeniti umjetnost, visoku kuhinju i lijepe tete – mališan je iz prikrajka promatrao “poslovne suradnice” koje su defilirale kroz Pedrov stan na Montparnasseu, a kako je rastao, postajao je sve svjesniji činjenice da se ta suradnja odvija u vodoravnom položaju.
Otac je poslan nazad u domovinu kad je Pedru bilo četrnaest, no tinejdžer nije otišao s njim: ostao je živjeti u stanu jedne čileanske obitelji, čije je članove šarmirao do te mjere da su mu odlučili pružiti smještaj dok ne maturira. Nakon što je, s odličnim uspjehom, završio gimnaziju, Porfirio se vraća kući, odlučan u namjeri da upiše studij prava i postane odvjetnik. Studij ga je, međutim, razočarao – za nemirnog i znatiželjnog momka poput njega, čitanje debelih i suhoparnih pravnih knjižurina bilo je ravno torturi.
Na nagovor oca, koji je imao čin generala, opredjeljuje se za vojnu karijeru. Bio je to sjajan izbor – mladić je brzo napredovao, dobivši čin kapetana prije dvadesete godine. Imalo je to još nekih prednosti. “Žene vole muškarce u uniformama!”, sa sjajem o očima je povjerio znancu. Paralelno je briljirao u sportu, gdje je također postao kapetan: radilo se o nacionalnoj polo momčadi. Za njegovo daljnje napredovanje zaslužan je politički prevrat u zemlji.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
