Da osvojite glavni zgoditak na lutriji ili vam rođak – čijeg postojanja niste ni bili svjesni – oporučno ostavi golemo nasljedstvo, vjerojatno biste se do kraja života izležavali uz bazen raskošne vile, vozikali naokolo “Ferrarijem” ili privatnim mlažnjakom i zalijevali jastoge “Dom Perignonom”. Stanoviti Karl Rabeder postupio je znatno drugačije.
Odrastajući u siromašnoj obitelji u nekoj austrijskoj selendri, tješio se samo jednom mišlju: “Kad se domognem novca, život će mi biti savršen!”. Vođen tim motom, marljivo je učio, dobio stipendiju za jednu od najprestižnijih poslovnih škola u zemlji, a do trideset pete godine na tekućem je računu imao preko četiri milijuna dolara.
Ali, avaj, umjesto da uživa u luksuzu koji ga je okruživao, siroti Karl bio je potišten kao nikad prije. Žene koje su se motale oko njega htjele su ga samo zbog njegove love, kao predsjednik velike kompanije vječito je bio pod stresom, a većina njegovih suradnika bili su bezdušni gadovi koji su gazili sve pred sobom. “Možda će to nekome zvučati otrcano, ali život uistinu nije lakši ako plačeš u zlatnom ‘Maybachu’. Bogatstvo ti pruža iluziju samoozbiljenja, ali samo na neko vrijeme. Što sam više zarađivao, osjećao sam se sve praznije. I, što je najgore, nikome se nisam mogao požaliti, jer su svi mislili: ‘Što ovaj kuka kad ima sve?’. Možda sam i imao sve u materijalnom smislu, ali zapravo nisam imao ništa!”, ispričao je.
Umjesto da skokne do psihijatra po dozu antidepresiva ili naruči kakvu prijateljicu noći, Karl se opredijelio za nešto radikalniju metodu vidanja duševnih rana: početkom 2010. godine, svaki novčić koji je zaradio donirao je u humanitarne svrhe, nakon čega se odselio u drvenu kolibu u planinama.
Danas se bavi zmajarenjem, izradom drvenih svirala, proučavanjem povijesnih knjiga i slikanjem akvarela, kupa se u gorskom potoku i sretniji je nego ikad. “Jedino što još želim jest pronaći ljubav i zasnovati obitelj!”, kaže sretni siromah. Iz nekog razloga, pripadnice ljepšeg spola više se ne otimaju za njega…
Piše: Lucija Kapural
