Poremećeni kanibali i uklete kuće: Jeste li znali da su ovi horori inspirirani stvarnim događajima?

Vrata koja škripe, vrišteće violine, mračne šume, opsjednute kuće, manijaci koji vitlaju sjekirama, vampiri, vukodlaci, zombiji, glupe plavuše koje od progonitelja bježe uz stepenice, lutke koje ubijaju, demonske životinje, djeca Nečastivog, duhovi u magli, čudovišta iz dubina, izvanzemaljski paraziti… Otkad je celuloida, redatelji horor-filmova nadmeću se u plašenju gledatelja, a neki motivi s vremenom su se toliko izlizali da su postali posve neefikasni, da ne kažemo smiješni. Filmovi strave i užasa zasnovani na istinitim događaj spadaju, međutim, u zasebnu kategoriju. Bili vrhunska ostvarenja ili trash, lede krv u žilama ako znamo da se nešto slično uistinu dogodilo. Za vas smo odabrali dva zanimljiva primjera!

Teksaški masakr motornom pilom, 1974. 

Čak i ako ste hladni kao špricer te ležerno grickate kokice dok gledate rijeke krvi i dekapitirana trupla na filmskom platnu, Leatherface bi vam mogao potjerati žmarce niz kralježnicu. Ako vas (anti)junak horora “Teksaški masakr motornom pilom” ne uplaši maskom načinjenom od ljudske kože, za to bi se trebala pobrinuti motorna pila kojom vješto komada namjernike. Poseban bonus: riječ je o ljudožderu! Premda je redatelj Tobe Hooper pričao kako je na ideju za lik Leatherfacea došao čekajući na redu u banci te maštajući o tome da se kroz gužvu probije motornom pilom, prava je istina da je inspiraciju za njega pronašao u psihopatu koji je doista kročio našim planetom. Riječ je od Edu Geinu (1906. – 1984.), jednom od najmonstruozijih serijskih ubojica u američkoj povijesti. Još kao dječak, Gein je “gutao” knjige o ljudožderima i lovcima na glave, a uživao je i u štivu o pokusima koje je dr. Mengele obavljao na zatvorenicima u Auschwitzu. Kao odrasli muškarac bez ikakva seksuanog iskustva, dobrovoljni izopćenik iz društva, istodobno je žudio za ženama i zazirao od njih. Njegova žudnja bila je, međutim, specifične vrste – htio je postati ženom! Ubrzo će naći praktičan način za zadovoljenje svojih bizarnih nagnuća. U gluho doba noći, odlazio je na lokalno groblje oboružan lopatom i velikom vrećom. U početku je uzimao ruke ili glave pokojnika, kasnije čitava trupla. Gulio im je kožu, a potom se njome omatao kao haljinom. Kako je friška trupla bilo teško naći, počeo je ubijati. Kad su ga došli uhititi, policajci su ušetali u noćnu moru. U dnevnom boravku, obješeno o stropnu gredu, visilo je žensko truplo. Glava nesretnice bila je odsječena, genitalije uklonjene, a trbuh rasporen. Svuda naokolo nalazili su se predmeti izrađeni od ljudskih ostataka. Zdjela od izdubljene lubanje, kanta za smeće od ljudske kože, lampa od nečijeg lica, prsni oklop od oguljenog torza te remen od ženskih bradavica samo su dio krvavih suvenira pronađenih u kući strave. “Mesar iz Plainfielda”, kako su mu mediji tepali, dočekao je starost u psihijatrijskoj bolnici za nasilne zločince. Osim za lik Leatherfacea, poslužio je kao inspiracija za psihopate u klasicima žanra “Psiho” i “Kad jaganjci utihnu”.


Prizivanja, 2013.

U horor-filmovima, ono što se NE prikazuje često je strašnije od eksplicitnih scena komadanja i čudovišta zakrvavljenih očnjaka. Takvi filmovi, naime, posežu u jedan od najstarijih ljudskih strahova, onaj od Nepoznatog. Dobar primjer je film “Prizivanja” iz 2013. godine, prozvan “najstrašnijim hororom desetljeća”. Nije riječ o pukom hypeu – tijekom premijere, brojni su gledatelji doživjeli napadaje panike, jedna je žena pala u nesvijest, a bilo je i onih koji su potražili psihološku pomoć. Radnja se temelji na stvarnim iskustvima Perronovih, obitelji koja je, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kupila naoko idiličnu kuću u uspavanom gradiću Harisvilleu u američkoj saveznoj državi Rhode Island. Ono što je trebalo biti dom iz snova vrlo brzo se pretvorilo u tamnicu iz noćne more. Čudne stvari počele su se događati već pri useljenju: obiteljski ljubimac, kujica Sadie, odbijao je ući u kuću, prestrašeno cvileći, a nešto kasnije toga dana, u tri sata i sedam minuta ujutro, satovi u svim sobama prestali su raditi. Djeca Rogera i Carolyn Perron, pet pristojnih i ljupkih djevojčica, žalila su se na neobične zvukove koje proizvodi kuća: škripanje podova, potmulo tutnjanje i nešto što je zvučalo kao prigušeni jecaj. Kad god bi pater familias pokiušao detektirati izvor tih zvukova, tajanstveno bi utihnuli. S vremenom, stvari su se kretale s lošeg na gore. Jedne večeri, nešto prije ponoći, dvije djevojčice probudilo je lupanje vrata, nakon čega su začule sablastan glas. “Želim pobiti vašu obitelj!” prošaptao je. Curice su vrisnule te izjurile iz kuće. Ondje, u dvorištu prepunom cvijeća, pronašle su ljubimicu Sadie, slomljena vrata i izbezumljena pogleda u mrtvim očima. Premda su bili skeptici po pitanju postojanja duhova, prikaza i sličnih entiteta, očajni roditelji nisu imali druge nego obratiti se stručnjacima za paranormalne pojave. Poznanici su im preporučili supružnike Eda i Lorraine Warren, iskusne istraživače okultnog. Proučivši povijest kuće, Warrenovi su otkrili uznemirujuće stvari. U devetnaestom stoljeću, kuća je pripadala stanovitoj Batshebi, ženi za koju se pričalo da je vještica. I ne samo to: navodno je žrtvovala svoje četvero djece vragu, probivši najmlađem glavu pletaćom iglom! Doznali su i da se, u zadnjih sto godina, u kući dogodio niz neobičnih samoubojstava. Lorraine je otišla korak dalje, sugegrirajući kako je Batshebin duh zaposjeo Carolyn Perron te predlažući brzinski egorcizam. Prestravljena, obitelj je odlučila dići sidro. Godine 1980., u jutarnjim satima, Perronovi su zauvijek napustili ukletu kuću.

Piše: Lucija Kapural

Komentari