U proljeće 1945. godine, Njemačka je bila u rasulu, a gorak okus neizbježnog poraza utkao se u svaku poru spaljene zemlje. Savezničke snage su, s istoka i zapada, već duboko prodrle u njemački teritorij, a Hitler, pritisnut o zid, 19. ožujka izdaje akt zapamćen kao “Neronov dekret”, odluku o uništenju kompletne državne infrastrukture, kako ništa od nje ne bi palo u ruke neprijatelja. Zadaću provedbe delegirao je svome ministru naoružanja Albertu Speeru, no ovaj se, izgubivši povjerenje u diktatora, oglušio o direktivu.
Da je igri uistinu došao kraj, postalo je jasno 29. travnja, na dan kad si je Führer prosuo mozak u svom bunkeru u razorenom Berlinu. Ideja o “tisućugodišnjem Reichu” umrla je s njim, a u zemlji je zavladala prava epidemija samoubojstava – osim nacističkih zločinaca, ruku a sebe su, u strahu od odmazde, dizali obični građani.
U takvoj konstelaciji, samo tri dana prije nego što je najkrvavija stranica svjetske povijesti zatvorena bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke, u jednom austrijskom seocetu odigrala se najbizarnija bitka Drugoga svjetskog rata. Nijemci koji se bore na strani Amerikanaca, hrvatski partizan na samoubilačkoj misiji, francuski tenisač prerušen u austrijskog seljaka, vremešni članovi francuske vlade koji vitlaju pištoljima te, kojih sedam desetljeća kasnije, norveški heavy-metal bend koji pjeva o svima njima sastojci su povijesne drame koja kao da je stvorena u glavama scenarista “Montyja Pythona”.
Predsjednik, dva premijera i jedan tenisač
U srcu Tirola, na zaravni ponad plodne doline Brixental, ugnijezdilo se pitoreskno selo Itter. Ondje, u austrijskim Alpama, nad okolicom poput nijemog stražara bdije zdanje bogate povijesti, veličanstveni Schloss Itter. Dvorac se prvi put spominje u trinaestom stoljeću, kao posjed lokalne biskupije, da bi tijekom Velike seljačke bune 1526. pretrpio golema oštećenja. Obnovljen je u sedamnaestom stoljeću, kad je zadobio današnje obličje, a nakon pripojenja Austrije Njemačkoj 1938. godine, iz privatnog vlasništva prelazi u ruke nacističke vlade, koja ga isprva koristi za smještaj visokih časnika.
To se mijenja u veljači 1943., kad ga Heinrich Himmler odlučuje prenamijeniti u zatvor za uznike visokog ranga, dragocjene režimu. Do ožujka te godine, dvorac je preuređen za tu svrhu te stavljen pod upravu zloglasnog Dachaua, kao jedan od njegovih dvjestotinjak satelitskih logora pod zapovjedništvom kapetana Sebastiana Wimmera. Dvorac ubrzo postaje dom za nekoliko desetaka francuskih političkih zatvorenika, mahom svrgnutih članova vlade. Među njima su se, primjerice, našli bivši francuski predsjednik Albert Lebrun, bivši premijeri Édouard Daladier i Paul Reynaud, generali Maxime Weygand i Maurice Gamelin, sindikalni vođa Léon Jouhaux, pripadnik Francuskog pokreta otpora François de La Rocque, De Gaulleova starija sestra Marie-Agnès Cailliau te teniska zvijezda Jean Borotra, osvajač četiri Grand Slam turnira. Kako je tako šaroliko društvance završilo iza rešetaka tirolskog dvorca?
Dio njih, poput Borotre, slobode je lišen zbog prkošenja višijevskoj vladi; ostali su pali u nemilost Nijemaca kako se rat progresivno okretao protiv njih. Uz francusku uzničku kremu, dvorac Itter “ugostio” je pregršt istočnoeuropskih zatvorenika, povučenih iz Dachaua kako bi obavljali poslove održavanja. Ondje se našla i nekolicina talijanskih i jugoslavenskih zatvorenika, poput partizanskog junaka Zvonimira Čučkovića. Ovaj Hrvat, poznat i pod kodnim imenom André, odigrat će važnu ulogu u priči.
Svega je bilo, osim slobode
Premda je stanovnicima dvorca oduzeta sloboda, njihov život bio je svjetlosnim godinama udaljen od onoga jadnika iza bodljikave žice Dachaua. Osobito se to odnosilo na Francuze, mahom gospodu u godinama – imali su privatne, iznimno udobne sobe a dijelu njih su se, vlastitom odlukom, u zatočeništvu pridružile supruge i ljubavnice. Gostili su se biranim jelima u golemoj blagovaonici obasjanoj svjetlom svijeća, a na raspolaganju im je bila sjajno opskrbljena knjižnica, kao i dvorana za tjelovježbu.
Premda su se, zbog pripadnosti različitim političkim strujama, okupljali u grupice koje su se međusobno gledale poprijeko, svakodnevica im je bila ugodna. Štoviše, ne bismo pretjerali ako bismo ih okarakterizirali kao proklete sretnike – Itter je bio pošteđen pandemonija rata koji je progutao veći dio Europe. Stražari, dvadesetak SS-ovaca, tretirali su ih dobro, odlučni u namjeri da ostatak rata provedu daleko od fijuka granata. Jedini problemi s kojima su se zatvorenici suočavali bili su monotonija te, povremeno, nestašica stanovitih potrepština… A onda, u travnju 1945. godine, njihov život okrenuo se naglavačke.
Kako je postalo razvidno da će Njemačka izgubiti rat, sve više SS-ovskih trupa počelo je koristiti dvorac kao polazišnu točku za bijeg kroz austrijske Alpe. Sa svakim novim “gostom”, zatvorenici su postajali sve zabrinutiji. Nitko im, istinabog, još nije naudio, no što će biti kad se došljaci konačno povuku? O mogućnosti da će svi biti smaknuti razgovaralo se tek šaptom, no bio je to itekako moguć scenarij. Stvari su se, međutim, odigrale drugačije…
(Nastavlja se)
Piše: Lucija Kapural
