Generacije srednje i starije životne dobi još uvijek se sjećaju Lenjingrada, a kojega su mlađe generacije već smjestile u ropotarnicu povijesti. U pitanju je grad koji je prema mišljenju povjesničara doživio najveću demografsku katastrofu tijekom Drugog svjetskog rata. Grad je osnovao Petar Veliki na početku 18. stoljeća te ga je nazvao Sankt Peterburg. U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. preimenovan je u slavensku inačicu imena, zbog toga što je Sankt Peterburg imao previše germanistički prizvuk, pa se idućih deset godina nazivao Petrograd da bi nakon toga dobio potpuno novo ime Lenjingrad.
Stravičan broj 872
Lenjingrad je kao mjesto boljševičke revolucije bio simbol nove sovjetske vlasti zbog čega bi, smatrali su Nijemci, njegovo uništenje imalo demoralizirajuće djelovanje na čitavu naciju. Zbog toga je Hitler silno želio krenuti na Lenjingrad, koji se pak pokazao “prevelikim zalogajem”. Opsada grada, koji se danas naziva, svojim starim imenom Sankt Peterburg, započela je 8. rujna 1941. Tog dana Hitler je u svom dnevniku zapisao da želi sravniti Lenjingrad sa zemljom. Grad je početkom opsadnog stanja imao najmanje 2,5 milijuna ljudi, no na kraju opsade u gradu je ostalo samo njih 700 000. Od tog broja njih čak 300 000 bilo je iz redova vojske, koja je došla braniti grad iz drugih dijelova zemlje. Procjene broja smrtnih slučajeva variraju, ali se povjesničari slažu da je više od milijun stanovnika Lenjingrada umrlo od gladi, hladnoće i posljedica bombardiranja.
Smanjivanje porcija kruha
Tijekom trajanja opsade u gradu je bilo sve manje hrane zbog čega su se porcije kruha stalno smanjivale da bi se za pete redukcije hrana, već u studenom 1941. godine, količina dodijeljenog kruha smanjila na samo 250 grama, i to jedino za fizičke radnike dok su ostali dobivali polovicu navedene gramaže. Procjenjuje se da su ljudi živjeli na približno 300 do 400 kalorija, dnevno, ukoliko su imali sreće. Količina kalorija potrebnih organizmu ovisi o više čimbenika poput spola, dobi, fizičkoj aktivnosti, cjelokupnom stanju organizma, no suvremeni nutricionisti smatraju da se taj omjer kreće između 2000 i 3000 kalorija na dan. Da ne bi bilo zablude nije to bio kruh kojega mi danas jedemo. Taj je kruh bio pomiješan s prašinom, imao je sivu boju te malu hranjivu vrijednost. Pitanje okusa je pak posebna priča, to možemo samo pretpostavljati. Za kruh se čekalo u dugim redovima, i bilo je pitanje da li će ga se dočekati jer su zalihe bile ograničene. Kruh je s obzirom na zakone ponude i potražnje dobio vrijednost zlata.
Prvo su nestali psi i mačke
U gradu je brzo zavladala glad, koja je tijekom oštre zime na prijelazu 1941. do 1942. poprimila stravične razmjere. Prvo su, kažu preživjeli, nestali psi i mačke. Nakon toga ptice. Na priloženoj fotografiji možete vidjeti kako žene kidaju meso mrtvog konja.
Jelovnik u Lenjingradu je uključivao i kuhanje “slasnih” tapeta i kita za prozore, iskuhavanje kože od cipela i drugih kožnih predmeta. ” Nakon što je pojedeno sve što se moglo iskonzumirati, prešlo se na kanibalizam. Jedna je liječnica svojevremeno napisala u vrijeme gladi da još nije postala kanibal, ali da nije sigurno da neće.
I na kraju kanibalizam
Preživjeli ruski pisac Daniil Granin zabilježio je potresno svjedočanstvo iz opkoljenog grada: “Dijeto je umrlo – imalo je samo tri godine. Njegova je majka položila tijelo unutar prozora s dvostrukim staklom i svaki dan bi rezala jedan dio kako bi nahranila drugo dijete, svoju kćer.”Svjedoci navode da su prvo umrli oni s visokim etičkim vrijednostima koji su odbili krasti ili posezati za hranom na neki drugi ilegalan ili uznemirujući način, kao što je jedenje lešina.
Pustošenje grobnica
Fizički simptomi starvacije (gladovanja) su raznoliki. Tijelo se pokušava adaptirati gladovanju, konzumiranjem svog organizma. Osoba može izgubiti velik dio svoje težine i svesti se na hodajuću prikazu. Glad utječe na cijeli organizam i može dovesti do smanjenja pojedinih organa i poremećaja njihova rada. Dugotrajna glad dovodi do kronične dijareje, anemije, gubitka mišićne mase, pojačava osjetljivost na hladnoću zbog čega je uopće teško zamisliti kako su se za oštrih zima stanovnici Lenjingrada osjećali. U završnoj fazi gladovanja dolazi do haluciniranja, poremećaja u srčanom ritmu i niza drugih problema i u konačnici do smrti. Osim navedenog tijelo u vrijeme izgladnjivanja gubi imunološku funkciju zbog čega nije otporno ni na lakše bolesti pa je sklonije oboljenjima. Isto tako kada dođe do bolesti oporavak je znatno teži i neizvjesniji Situacija je u gradu od 1942. godine ublažena povrtnjacima koji su počeli pokrivati većinu otvorenih površina u gradu. U potpunom deliriju od gladi ljudi su opustošili groblja i jeli novo umrle.
Oštrije zime od uobičajenih
Oštre zime pogoršavale su cijelu situaciju, temperature su dvije zime za redom dosezale i do – 40 ° C pa su ljudi prvo spalili namještaj, potom i knjige, a na kraju kada je ponestalo i materijala za loženje grijali su se toplinom drugih ljudskih tijela. Uz hranu ponestajalo je i pitke vode. Sve je to doprinosilo velikoj smrtnosti tamošnjeg stanovništva.
Zime jedino vrijeme za evakuaciju
U vrijeme opsade grad je stalno bio bombardiran, ali su ljudi zimi mogli izaći iz grada nakon što bi se zaledilo tamošnje jezero Lagoda. Dakle dva puta tijekom višegodišnje opsade stanovnici su imali mogućnost izaći iz grada, no nije bilo garancija za siguran izlazak. Tim su istim putem dolazile zalihe hrane u grad, no velik broj zaliha je zaustavljen na svom putu, kao što je velik broj ljudi stradao u pokušaju napuštanja grada u neprijateljskom bombardiranju.
Kraj opsade
Opsada je trajala do 27. siječnja 1944. bila je to jedna od najdužih i najrazornijih opsada u povijesti, koja je rezultirala razaranjem grada i ogromnim brojem žrtava. Sovjeti su pokazali da je njemačka opsadna taktika u osnovi bila pogrešna. Grad je zadržan, no bila je to pobjeda koja je imala ogromnu cijenu. Unatoč dramatičnim gubicima ova je bitka promijenila odnose snaga na Istočnom bojištu u korist Sovjeta. Sankt Peterburg bio je jedini veliki industrijski grad koji je prošao ovakvu dugu i stravičnu opsadu. Staro ime gradu je vraćeno tek 1991. godine, nakon raspada SSSR-a.
Jedan dio stanovništva je u zimskim mjesecima evakuiran, što je smanjilo ukupan broj žrtava. Priča o opsadi Lenjingrada je priča o ljudskoj izdržljivosti, koja preživjeti i ono što se čini naizgled nemogućim.
Piše: Sonja Kirchhoffer
