Da ne povjeruješ, egzekucija topom!

U povijesti su ljudi češće likvidirani negoli zatvarani. Naravno, postojale su razlike u pristupu i nije svako kazneno djelo imalo jednaku težinu. Neki su kažnjavani smaknućem, a neki manjim kaznama poput batinanja, novčanih kazni dok je kazna zatvora bila izuzetno rijetka. Jedna od učestalih metoda egzekucije od ranomodernog doba bila je ona vezana uz topove. Neki kažu da nisu ni sumnjali da će top kad tad poslužiti toj svrsi, no mi nismo tako “prastari” da bi nam nešto tog tipa uopće palo na pamet. Interesantno je da su neki ovu metodu likvidacije proglasili humanom. Uglavnom ukoliko želite saznati nešto o ovoj metodi te donijeti svoj zaključak o njenoj “humanosti”, zavirite u članak koji smo danas za vas pripremili.

Sjetite se “Toma i Jerryja”

Top je oružje s dugom cijevi koje je namijenjeno izbacivanju teških projektila na velike udaljenosti. Ovo oružje spada u jedno od najrazornijih i znatno premašuje svojim razornim  djelovanjem većinu oružja. Metoda izvršenja likvidacija topom provodi se tako što se zatvorenik gornjim dijelom leđa veže uz cijev topa dok se straga pali fitilj, doslovno kao iz nasilnih, ali djeci zabavnih crtića s “Tomom i Jerryjem”, razlika je samo u posljedicama. Kada je top ispaljen tijelo se jednostavno razleti na sve strane, naravno, ne u crtiću, tamo i ako se slučajno rastavi na sastavne dijelove brzo se i bezbolno sastavi.

Britanci najveći zagovornici ove metode


Ovu su metoda koristili još u Mogulskom Carstvu, koje je postojalo na indijskom podkontinentu, tijekom 16. st., a metoda se zadržala u upotrebi do kraja dvadesetih godina 20. st. Primjenjivali su je i portugalski kolonisti u 16. i 17. st.  u svom carstvu od Šri Lanke preko Mozambika do Brazila. No, najviše su je primjenjivali uglađeni Britanci u Indiji. Njihova je upotreba topa kao sredstva egzekucije bila intenzivna i započela je u drugoj polovici 18. st. pri čemu je najintenzivnije razdoblje korištenja bilo tijekom pobune iz 1857. kada je barem 70-ak osoba razneseno na ovaj način. Takva pogubljenja nisu uvijek išla glatko. Pobuna u indijskoj državi Pandžab protiv britanske kolonijalne politike zbila se 1857. godine. Englezi su prokušanom rimskom politikom složenom u krilatici “divide et impera” uspjeli podijeliti pobunjenike i ustanak unaprijed osuditi na propast. Dobar dio pobunjenika je likvidiran je u Firozpuru 1857. Tijekom te egzekucije umjesto praznih topovskih kugli koristile su se kugle s gelerima, koje su bile opasne za okolinu. Ljudi koji su prisustvovali ovom smaknuću su velikim dijelom stradali od gelera. Nisu dobro prošli ni vojnici iza topova koji se nisu udaljili na pristojnu udaljenost te su bili pogođeni komadićima mesa i kostiju. Svjedoci spominju kasniju pojavu ptica i pasa koji su se došli pogostili raznesenim dijelovima ljudskih tijela.  Britanci su zadnji puta primijenili ovu metodu 1871. Ni u tom slučaju nisu koristili prazne topovske kugle već one  s punjenjem. Uništavanje tijela ubijenog, čiji su ostaci bili razneseni po čitavom području, imalo je i vjersku konotaciju u Indiji jer je onemogućavalo izvršavanje potrebnih pogrebnih obreda. Tako su žrtve bile kažnjene ne samo za života već  i u smrti. Britanci su tu tehniku koristili samo u Indiji. Zadnje poznata upotreba ovog načina smaknuća zbila se u Afganistanu 1930. kada je njome  smaknuto 11 pobunjenika.  Upotreba ovog oružja stvarala je osjećaj mučnine koji je zbog krajnjeg ishoda morao rezultirati povraćanjem. Nasreću, ovo je bila skupa metoda kažnjavanja, i unatoč svojoj 100 postotnoj efikasnosti pokazala se nerentabilnom.

Postoji li humani način pogubjenja?

Nama samo ostaje da se zapitamo postoji li uopće ijedan human način pogubljenja pri čemu bi trebalo definirati kriterije humanosti? Primjerice giljotina se svojevremeno smatrala humanim načinom ubijanja, no istraživanja su pokazala da je glava svjesna dekapitacije i do 20 sekundi nakon njezina izvršenja. Ostaje nam da se zapitamo je li i jedna sekunda prava vječnost?

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari