U povijesti su ljudi češće likvidirani negoli zatvarani. Naravno, postojale su razlike u pristupu i nije svako kazneno djelo imalo jednaku težinu. Neki su kažnjavani smaknućem, a neki manjim kaznama poput batinanja, novčanih kazni dok je kazna zatvora bila izuzetno rijetka. Jedna od učestalih metoda egzekucije od ranomodernog doba bila je ona vezana uz topove. Interesantno je da su neki ovu metodu likvidacije proglasili humanom. Uglavnom ukoliko želite saznati nešto o ovoj metodi te donijeti svoj zaključak o njenoj “humanosti”, zavirite u članak koji smo danas za vas pripremili.
Sjetite se “Toma i Jerryja”
Top je oružje s dugom cijevi koje je namijenjeno izbacivanju teških projektila na velike udaljenosti. Metoda izvršenja likvidacija topom provodila se tako što se zatvorenik gornjim dijelom leđa vezivao uz cijev topa dok se straga palio fitilj, doslovno kao iz nasilnih, ali djeci zabavnih crtića s “Tomom i Jerryjem”, razlika je samo u posljedicama. Kada je projektil ispaljen tijelo se jednostavno razleti na sve strane, naravno u crtićima tijelo se, također, rastavi na sastavne dijelove, ali se brzo i bezbolno ponovno sastavi.
Britanci najveći zagovornici ove metode
Ovu su metoda koristili još u Mogulskom Carstvu, koje je postojalo na indijskom potkontinentu, tijekom 16. st., a metoda se zadržala u upotrebi do kraja dvadesetih godina 20. st. Primjenjivali su je i portugalski kolonisti u 16. i 17. st. u svom carstvu od Šri Lanke preko Mozambika do Brazila. No, najviše su je primjenjivali uglađeni Britanci u Indiji. Njihova je upotreba topa kao sredstva egzekucije bila intenzivna i započela je u drugoj polovici 18. st. Najintenzivnije se primjenjivala tijekom pobune iz 1857. kada je barem 70-ak osoba razneseno na ovaj način. Takva pogubljenja nisu uvijek išla glatko. Pobuna u indijskoj državi Pandžab protiv britanske kolonijalne politike zbila se 1857. godine. Englezi su prokušanom rimskom politikom u stilu “divide et impera” uspjeli podijeliti pobunjenike i ustanak unaprijed osuditi na propast. Dobar dio pobunjenika je likvidiran je u Firozpuru 1857. Tijekom te egzekucije umjesto praznih topovskih kugli koristile su se kugle s gelerima, koje su bile opasne za okolinu. Ljudi koji su prisustvovali ovom smaknuću su velikim dijelom stradali od gelera. Nisu dobro prošli ni vojnici iza topova koji se nisu udaljili na pristojnu udaljenost te su bili pogođeni komadićima mesa i kostiju. Svjedoci spominju kasniju pojavu ptica i pasa koji su se došli pogostili raznesenim dijelovima ljudskih tijela. Britanci su zadnji puta primijenili ovu metodu 1871. Ni u tom slučaju nisu koristili prazne topovske kugle već one s punjenjem. Uništavanje tijela ubijenog imalo je i vjersku poražavajuću konotaciju u Indiji jer je to onemogućavalo izvršavanje potrebnih pogrebnih obreda. Tako su žrtve bile kažnjene ne samo za života već i u smrti. Britanci su tu tehniku koristili samo u Indiji. Zadnje poznata upotreba ovog načina smaknuća zbila se u Afganistanu 1930. kada je njome smaknuto 11 pobunjenika. Upotreba ovog oružja stvarala je osjećaj mučnine koji je zbog krajnjeg ishoda morao rezultirati povraćanjem. Nasreću, ovo je bila skupa metoda kažnjavanja, i unatoč svojoj 100 postotnoj efikasnosti pokazala se nerentabilnom.
Postoji li humani način pogubljenja?
Nama samo ostaje da se zapitamo postoji li uopće ijedan human način pogubljenja pri čemu bi trebalo definirati kriterije humanosti? Primjerice giljotina se svojevremeno smatrala humanim načinom ubijanja, no istraživanja su pokazala da je glava svjesna dekapitacije i do 20 sekundi nakon njezina izvršenja. Čini nam se da je i jedna sekunda kada je u pitanju patnja prava vječnost.
Piše: Sonja Kirchhoffer
