Na osnovu izvješća Genovljanina Gabriela de’Mussija crna smrt je u Europu stigla s Krima, kao rezultat biološkog ratovanja. Zanima li vas prvi zabilježeni povijesni izvor o biološkom ratovanju, na pravom ste mjestu koje će vam dati odgovore. Mussi je ujedno kugu u Caffi tretirao kao onu koja je uzrokovala širenje epidemije Europom, hm je li tome baš tako?
Kakve veze imaju Genovljani i Caffa?
Da bi odgovorili na gore postavljena pitanja moramo se vratiti u 1266. godinu, kada su Genovljani osnovali luku i grad Caffu na Krimu. Bila je to glavna luka za velike genoveške trgovačke brodove koji su bili povezani s lukom Tanom (danas Azov) na rijeci Don. Uz te pomorske veze kopneni karavanski putovi povezivali su Caffu sa Saraijem, a onda i s Dalekim istokom. Odnosi između Genovljana i Mongola bili su nestabilni, i ovisili su o onome tko je u tom trenutku na vlasti.
Prvi sukob za Toktai kana
Problemi su nastali za Toktai kana, koji je vladao između 1291. i 1312. Taj je kan zatočio talijanske stanovnike Saraija te je započeo opsadu Caffe. Uzrok je bio vezan uz trgovački dogovor s Genovljanima koji mu očito nije donosio dovoljno velike prihode. Uvijek isto, zar ne? Genovljani su se odupirali godinu dana, ali su se 1308. odlučili na povlaćenje, s tim da su prije toga zapalili grad. Kako se grad Caffa (danas Feodossija) nalazio na jugoistočnoj obali Krima, imali su izlaz na more pa im nije bio problem otići unatoč opsadi i paljenju.
Jačanje Genovljana za Özbega
Toktajev nasljednik Özbeg je bio zainteresiran za obnovu trgovačkih pregovora s Genovljanima i ponovno im je omogućio trgovinu, kao i prisutnost na području Tane. To je Talijanima omogućilo jačanje, zahvaljujući kojem se Caffa u 40-im godinama 14. stoljeća transformirala u poprilično velik grad, koji je imao nešto manje od 20 000 stanovnika. Takav razvoj događaja omogućila im je duga Özbegova vladavina, koja je trajala od 1312. do 1342. U gradu je živjelo raznovrsno stanovništvo i razvila se živa trgovina u cijeloj regiji.
Kaos za Janibega
Kada je nakon duge vladavine Özbega, naslijedio Janibeg koji je vladao između 1342 i 1357., došlo je do novih sukoba. Mongoli su ponovno opsjeli Caffu, kao i talijansku enklavu u Tani. Nova mongolska opsada Caffe je završila 1344. godine, nakon što su talijanske snage ubile oko 15 000 mongolskih vojnika i uništile sve njihove opsadne sprave. No, Janibeg je obnovio opsadu već 1345., ali ju je bio prisiljen prekinuti godinu dana kasnije. Do prekida je došlo zbog epidemije kuge, koja je pogodila njegovu vojsku. Talijani su nakon toga blokirali mongolske luke, prisiljavajući Janibega na pregovore. Godine 1347. Talijani su dobili dopuštenje da ponovno uspostave svoju koloniju u Tani, koja je uoči opsade Caffe zauzeta. Glavni izvor za situaciju tog vremena jesu bilješke Gabriela de’ Mussija koji je rođen u Piacenzi u drugoj polovici 13. stoljeća. On je radio kao bilježnik, a umro je 1356. godine. Prema njegovim zapisima on nije osobno prisustvovao opsadi Caffe.
Zašto je važan Gabriel de’Mussi?
Mussi daje dva važna podatka, prema prvom Mongoli su ti koji su započeli s biološkim ratovanjem, premda se smatra da je ta praksa već postojala u skladu s tehnološkim mogućnostima tog vremena. Ovdje je samo takav način ratovanja po prvi puta zabilježen ili što je vjerojatnije starije zabilješke od spomenute nisu sačuvane. Mussi izvještava da je mongolska vojska bila strahovito desetkovana kugom zbog čega su odlučili zaraziti ovom bolešću građane Caffe, a u tu svrhu su se koristili katapultima, bacajući tijela umrlih od kuge na grad. Tijela, kažu pojedini povjesničari, nisu bacali robovi ili vojni obveznici već oni u službi, topnici koji su za to bili plaćeni. Mrtva tijela mogu prenijeti kugu, ali manje efikasno od buha jer najefikasniji prijenosnici su buhe koje mrtva tijela brzo napuštaju. Ipak, ne treba zanemariti zaraznost tijela koja se bacaju velikom snagom te se tako i raspršuju pri cilju, što je dovelo do širenja kuge po gradu, ali je na taj način zaražen samo dio populacije dok su širenju zaraze dobrano morali doprinijeti štakori koji su uživali u slasnim zalogajima, a čiji su krzneni “podstanari” odradili teži dio posla pomogavši brzom i intenzivnom širenju bolesti.
Što je točno, a što ne?
Kuga je najvjerojatnije pristigla u Caffu doista zahvaljujući biološkom ratovanju, ali se tamo proširila velikim dijelom zbog štakora koji su jeli katapultirane leševe, i dalje širili zarazu ponajprije zahvaljujući buhama. Međutim, tu je i pitanje koliko su Talijani, koji su kasnije napustili grad i krenuli prema Europi odgovorni za njezino širenje Mediteranom. Putem štakora i buha s broda kuga se sigurno širila po Genovi, ali to nije bio jedini put dolaska kuge u Europu. Caffa je samo jedna od luka na Krimu i nije mogla biti jedini izvor zaraze u Europi već je zarazu zasigurno prenio veći broj brodova s raznih lokacija. Bolest se, naravno, širila i kopnenim putevima, samo sporijim ritmom.
Crna smrt je sredinom 14. stoljeća zahvatila Europu, Bliski istok i sjevernu Afriku te se do danas smatra jednom od najvećih epidemija koje su se dogodile u ljudskoj povijesti. Računa se da je od kuge između 1347. i 1350. pomrla čak jedna trećina europskog stanovništva, a procjenjuje se da je smrtnost na Bliskom Istoku i Africi bila slična crnim europskim brojkama. Kakva je točno bila situacija na Dalekom istoku nije poznato.
Piše: Sonja Kirchhoffer
