“Pjesnici su čuđenje u svijetu”, poznati je stih Antuna Branka Šimića. Katkad, pjesnici su oni kojima se svijet čudi. Mnogi od poetskih giganata vodili su kaotične privatne živote, sablažnjavajući okolinu u pauzama od pisanja nadahnutih stihova. Evo nekoliko primjera!
Sweet sixteen
Život Percyja Bysshea Shelleya (1792. – 1822.) nalikovao je njegovim romantičarskim poemama: iza fasade zanosa i uzvišenosti često je probijalo ružno zdanje kaosa. Kao mladić, zaljubio se u sestrinu prijateljicu Harriet Westbrook. Postojao je omanji problem: cura je imala tek šesnaest godina!
Par je zbrisao u Edinburgh, no Shelley je odabranicu, koja mu je rodila dvoje djece, s vremenom počeo iz dna duše prezirati. Srodnu dušu je pronašao u filozofu Williamu Goldwinu, zagovorniku slobodne ljubavi. Njegovu teoriju Shelley je pretvorio u praksu: pobjegao je s Goldwinovom kćeri Mary, još jednom šesnaestogodišnjakinjom.
U Ženevi, gdje su se skrasili, golupčići su prijateljevali s prognanim Byronom: na njegov nagovor, Mary će prije osamnaestog rođendana napisati jedan od najpoznatijih romana svih vremena, “Frankenstein ili moderni Prometej”.
Odijelo (ne) čini čovjeka
Tin Ujević (1891. – 1955.), možda najveći hrvatski pjesnik, bio je punokrvni boem. Jednog popodneva, zaputio se u prvi ugostiteljski objekt kako bi žedno grlo nakvasio rakijom. Na njegovu žalost, koraci su ga najbrže doveli do elegantno uređene kavane.
Tamošnji konobar, kicoš koji se držao uspravno kao da je progutao metlu, odmjerio je pjesnika od glave do pete, s neodobravanjem zadržavajući pogled na njegovu neobrijanom licu, poderanom sakou i šeširu s nekoliko slojeva prašine. “Ispričavam se, gospodine, ali ne smijem vas poslužiti tako odjevenog”, hladno je “otpilio” gosta. Ujević se bez riječi zaputio ka izlazu.
Sat-dva kasnije, ponovno se pojavio pred očima nesmiljena modnog arbitra, ovaj put u najboljem odijelu, umiven, počešljan i glatkog lica. Nemajući druge, konobar ga je posjeo za stol. Umjesto alkohola, kojeg mu je valjda bilo žao zbog onoga što je naumio učiniti, Ujević je naručio šalicu bijele kave. Njen sadržaj je izlio u džep vlastita šminkerskog sakoa, a svoj postupak je zapanjenom konobaru objasnio riječima: “Tako vam je to kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!”.
Cijena hedonizma
Škotski pjesnik Robert Burns (1759. – 1796.) bio je zakleti neprijatelj licemjerja, a kroz svoju poeziju i život slavio je hedonističke naslade. Potonje su ga u više prilika dovele u neprilike.
Najstariji sin siromašnog seljaka, mladost je proveo u Allowayu, zabiti u pokrajini Ayrshire. S nepunih petnaest, već je uvelike radio na imanju, a u slobodno vrijeme je pisao stihove posvećene ljubavi i prijateljstvu. U pauzama od gnojidbe i poezije, posvećivao se omiljenim hobijima, jeftinom vinu i ženama sumnjiva morala.
Nakon očeve smrti, s bratom je unajmio seosko gospodarstvo u obližnjem Mossgielu, da bi se nakon godinu dana našao u problemima. Nije, naime, uspio upropastiti samo imanje, nego čak dvije lokalne dame. Njihovi očevi zahtijevali su glavu drznika koji ih je deflorirao te, kao takve, učinio nepodobnima za udaju, a Burns se neko vrijeme skrivao kod rođaka, ozbiljno razmišljajući o bijegu u inozemstvo!
Piše: Lucija Kapural
