Ako ste kojim slučajem studirali povijest možda ste nešto onda i načuli o kanibalizmu u prošlosti. U pitanju je tematika koja se nekako stavlja “pod tepih” jer se njezinim proučavanjem otvaraju bolne spoznaje iz prošlosti. Kanibalizam se javljao i još uvijek javlja u valovima, a najpoznatiji primjeri vezuju se uz rani srednji vijek.
Zemlja na rubu gladi
Etiopija je siromašna istočnoafrička zemlja u kojoj čak 80 posto stanovnika živi od poljodjelstva. No nije to zahvalna grana gospodarstva jer zemlja nije najplodnija i uvelike njeni prinosi ovise o oborinama. Zemlja je zbog te ovisnosti o padalinama prepuštena na milost i nemilost sudbine. Česte suše udružene s invazijama skakavaca i gusjenica imaju za posljedicu glad. No tešku situaciju pogoršava i primitivna obrada tla koja se temelji još uvijek na volovima. Ovdje postoji izreka da trebate biti sretni ukoliko se rodite u obitelji koja ima svoje volove i ne mora ih iznajmljivati.
Pomor stoke skrivili Talijani
Bogatstvo se ovdje mjeri stokom. Kažu da je od prve polovice 16. stoljeća pa sve do početka 19. zemlju poharalo više od 20 epidemija gladi. Jedan od svjedoka jedne od epidmeije gladovanja je zabilježio da je zemlja izgledala kao da ju je netko spalio, a seljani kao da su ekshumirani jer su više nalikovali na kosture nego na žive ljude. Imperijalizam je doveo u istočnu Afriku i Talijane koji su 1887. na ovo područje uvezli stoku zaraženu kugom. Virus je rezultirao masovnim uginućima stoke, a kada ugine stoka zemlja ovisna u o blagu postaje grobnica. Da stvar bude gora uoči ovog nesretnog uvoza zaražene stoke nekoliko je prethodnih godina bilo sušno i pogođeno invazijama štetočina. Urodi su bili slabi, a cijene su otišle, kako to već biva, nebu pod oblake.
“Rulja kostura”
Talijani su krajem 19. stoljeća osvojili Eritreju i pretvorili je u svoju koloniju, a odatle su se počeli širiti na Etiopiju. Talijanski guverner Ferdinando Martini u Eritreji ostavio je stravično svjedočanstvo o etiopskoj gladi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tako je zabilježio iduće:
Mrtve čekaju hijene, a žive čeka smrt. Iz šipražja čuo sam žamor piskutavih glasova… zovu nas u pomoć, a iz smrtnih postelja odjednom se diže rulja kostura čije se kosti naziru pod napetom kožom kao kod relikvije svetog Bernarda. Pokušavaju nas slijediti, također viču “meskin, meskin” (“milostinja, milostinja”) … Spotičem se o mladiće koji traže u devinom izmetu zrno pšenice. Bježim užasnut, skrivam lanac od sata posramljen doručkom koji sam pojeo i večerom koja me čeka. (slobodan prijevod)
Zašto samo “žene proždiru svoju djecu”?
Prema guvernerovim zapisima razbojnici su u vrijeme gladi haračili zemljom, i pljačkali sve što im se našlo na putu. Jelo se baš sve što je nalikovalo hrani. Kravlje kože su se tako mljele u prah i pekle. Na oskudnom jelovniku su se nalazili konji i psi, ali i strvinari dok ih je bilo. Kako bi spasili djecu neki su ih roditelji prodavali Arapima u ropstvo – u nadi da će im neovisno o porobljavanju biti bolje. Drugim riječima sve je to trebalo dati djeci šanse za život. Došlo je tada i do pojave kanibalizma. Pričalo se o majkama koje proždiru svoju djecu. Naravno one su izdvojene iz konteksta. Postavlja se pitanje zašto se spominju baš žene. Neki smatraju da je to posljedica toga što su žene uglavnom fizički slabije pa ne mogu se izboriti za hranu. No je li tome tako ili je posrijedi i percepcija žena od strane onih koji su ove događaje bilježili. Slične opise nalazimo u europskim kronikama na pragu srednjeg vijeka. Guverner Martini opisuje i divlje životinje koje su se gostile mrtvim kao i slabim tijelima. Životinje su tada bez previše oklijevanja ulazile u naseljena seoska i gradska područja.
Etiopski car Menelik II. nastojao je nizom mjera olakšati situaciju u zemlji. Zbog toga je otvorio rezerve žita za gladne, ali su one, nažalost, brzo ispražnjene. Menelik II. je, kažu, sprečavao svaki pokušaj manipulacije hranom od strane povlaštenih. Kada je glad prestala ovaj je car sa svojom preživjelom stokom pomogao oporavku cijele zemlje. U stravičnoj gladi između 1888. do 1902, pomrla je, kažu, sigurno polovica, a možda čak i dvije trećine etiopskog stanovništva. Nedovoljno bavljenje tematikom kanibalizma, čini se, ima svoje korijene i u postavki da ono što je bilo u prošlosti treba tamo i ostati.
Piše: Sonja Kirchhoffer
