Ljudska želja za opstankom nevjerojatno je snažna, u što su se uvjerili mnogi koji su se našli u pogibeljnim situacijama. Oni koji su iz njih izašli kao pobjednici katkad su to dugovali svojoj hrabrosti i snalažljivosti, a katkad pukoj sreći. Donosimo tri nevjerojatne priče o preživljavanju!
Pad s visine od 10.000 metara
Dana 26. siječnja 1971. godine, u 16 sati po lokalnom vremenu, putnici u zračnoj luci u Kopenhagenu počeli su se ukrcavati u zrakoplov, na let za Beograd. Među članovima osoblja JAT-ova zrakoplova nalazila se 22-godišnja stjuardesa Vesna Vulović. Djevojka nije mogla ni sanjati da će, od svih ljudi koji su je okruživali, jedino ona preživjeti taj dan.
Do tragedije je došlo u 17.05, nedugo po ulasku zrakoplova u čehoslovački zračni prostor. Odjeknula je snažna eksplozija, a moćni dvomotorac McDonnell Douglas DC-9 u sekundi se pretvorio u hrpu lima. Toga ledena zimskog poslijepodneva, na Srbská Kamenice, selo na krajnjem sjeveru današnje Češke, padali su ostaci zrakoplova, kao i mrtva, pougljenjena tijela. Na osamljenoj, snijegom prekrivenoj padini ponad seoskog potoka, ležalo je tijelo plavokose djevojke, prignječeno avionskim hladnjakom. Djevojka, Vesna Vulović, bila je onesviještena i teško ozlijeđena ali živa. Nevjerojatnim spletom okolnosti, izbjegla je sudbinu svih ostalih ljudi u zrakoplovu – 22 putnika i petero članova posade. Ono o čemu će svi svjetski mediji izvještavati o čudu zapravo je imalo logično objašnjenje. U trenutku detonacije, ova mlada i fizički snažna žena nalazila se u stražnjem zrakoplova, pojasom vezana za sjedište. Rep se otrgnuo te, spiralnom putanjom, pao na tlo, da bi se potom neko vrijeme klizao po debelom nanosu snijega, što je usporilo udar.
Stjuardesa ne samo da je preživjela već je i, čim je došla k svijesti, pronašla dovoljno snage da zove upomoć. Pronašao ju je lokalni šumar Bruno Henke – previo joj je rane a potom pozvao hitnu pomoć. Po dolasku u bolnicu, pacijentica je bila u jako lošem stanju. Puna četiri sata bila je klinički mrtva da bi, nedugo nakon ponoći, počela pokazivati znakove života. Naredna tri dana bila je u komi, a iz nje se probudila bez sjećanja na ono što se dogodilo. Imala je frakturu lubanje, nagnječenje mozga i težak prijelom kralježnice, a liječnici su zbog potonjeg sumnjali da će ikad više stati na noge. Uz to je imala otvoreni prijelom ruku, nogu, prstiju, rebara i zdjelice, krvarenje iz bubrega, rasječenu arkadu i teško ozlijeđene uši.
Čim se malo oporavila, prebačena je u vojnu bolnicu u Pragu, gdje joj je operirana kralježnica. Ondje je provela mjesec dana, a nakon još deset mjeseci rehabilitacije u Beogradu, gotovo u potpunosti se oporavila. Liječnici su o njoj pričali kao o medicinskom fenomenu, a činjenica da je preživjela pad s visine od deset tisuća metara osigurala joj je mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Agonija u pustinji
Saharu, najveću pustinju na svijetu, 1994. godine pokušala je “pokoriti” skupina hrabrih entuzijasta. Riječ je o sudionicima “Maratona pijeska”, jednog od najtežih i najopasnijih sportskih natjecanja na našem planetu. Među sudionicima sedmodnevne utrke po dionici dugačkoj 250 kilometara našao se i 39-godišnji talijanski policajac Mauro Prosperi, nekadašnji trofejni pentatlonac.
Četvrtog dana utrke, snažna pješčana oluja pogodila je područje. Pravila natjecanja za takav su slučaj bila jasna: valja se zaustaviti i pričekati da prirodna nepogoda prođe. Prosperi je, međutim, odlučio prekršiti pravila. Bio je, naime, uvjeren da se može osloniti na svoj sjajan osjećaj za orijentaciju te solidne zalihe hrane i vode koje je nosio kroz pustinju. Osim namirnica, u ruksaku je imao rezervnu odjeću, vreću za spavanje, kompas, signalnu baklju i pribor za prvu pomoć… Što bi moglo poći po zlu, pitao se. Pa, gotovo sve.
Šiban snažnim vjetrom, zaslijepljen pijeskom, nesretni čovjek vrludao je u svim pravcima. Dogodilo se neizbježno: kad je oluja nakon otprilike osam sati protutnjala dalje, policajac je shvatio da se izgubio u pustinji. Nije počeo paničariti, ne još. Prvu natruhu nemira osjetio je kad je, zavirivši u ruksak, shvatio da je izgubio kompas. Strah mu se uvukao u kosti kad je pojeo zadnju mrvicu hrane, a panika se razmahala tek kad je zadnja boca s vodom bila ispražnjena. Pored najizravnije ugroze, žeđi, valjalo se suočiti i s niskim temperaturama u noćnim satima, uobičajenom pustinjskom pojavom. Potonji problem riješio je na lukav način: vreću za spavanje ukopao je duboko ispod pijeska.
Probijajući se kroz negostoljubivi okoliš, usana toliko suhih da su se pretvorile u žive rane, jednog jutra uspio se probiti do ruševina starog hrama. Mjesto je bilo napušteno, ako ne računamo šišmiše koji su u njegovu sjenovitom okolišu stvorili svoje carstvo. Nemajući druge, Prosperi je uspio uhvatiti nekoliko letećih sisavaca, a preživio je pijući njihovu krv. Premda su mu rezerve nade bile potrošene, nastavio je dalje, puzeći po pijesku i ispijajući vlastiti urin. A onda, nakon devetog dana kalvarije, začuo je topot kopita.
Ugledavši skupinu konjanika s neobičnim plavim turbanima na glavama, bio je uvjeren da halucinira. Nije se, međutim, radilo o fatamorgani, već o Tuarezima, nomadima koji su prolazili okolicom na putu prema oazi. Poluživog čovjeka, koji više nije mogao ni govoriti, podigli su u sedlo i odjahali s njim. Dok je bio na konju jednog od svojih spasitelja, iscrpljeni Prospero izgubio je svijest. Oči je otvorio tek u bolnici u Marakešu. Bio je dehidriran i pun rana ali živ. Uspio se u potpunosti oporaviti.
Bijela smrt
Otkad je znala za sebe, Elyse Saugstad živjela je za izazove. Kao tinejdžerica, sa zapaženim se uspjehom počela baviti skijanjem i snowboardingom, a njena natjecateljska priroda vodila ju je na najstrmije padine. Kao odrasla žena, na najgori mogući način je naučila da je neustrašivost ponekad drugo ime za glupost. Dana 19. veljače 2012. godine, Elyse se sa skupinom od osmero istomišljenika zaputila u skijalište Stevens Pass u Washingtonu. Unatoč lošoj prognozi i upozorenjima na moguće snježne lavine, društvo sastavljeno mahom od skijaških profesionalaca odlučilo se okušati na divljim i pogibeljnim stazama izvan skijaškog kompleksa.
U trenutku kad se Elyse htjela spustiti niz padinu, njen prijatelj počeo je vrištati: “Elyse, lavina!” Žena nije stigla ni trepnuti: dok joj je jeziva rečenica doprla do mozga, već je bila zarobljena u podivljalu snježnom kovitlacu. U trenutku, lavina ju je odnijela na udaljenost od petstotinjak metara, a osjećaj gušenja morao je biti stravičan.
Preživjela je zahvaljujući specijalnom ruksaku opremljenom jastukom. Instinktivno, povukla je ručicu mehanizma, koji je omogućio da joj lice ostane uzdignuto iznad snježnog nanosa. Kasnije, u bolnici, doznala je da su trojica njenih prijatelja poginula u lavini.
Piše: Lucija Kapural
