Svi ste čuli za Ludog klobučara, lik iz pomaknute knjige Lewisa Carolla u kojoj su stvari naopačke izokrenute, baš kao i u krematoriju o kojem ćemo danas pisati. No, krenimo prvo od objašnjenja pojma zašto je klobučar lud. Njegova ludost ima dobru znanstvenu osnovu. Nekada su se šeširi proizvodili uz pomoć živine otopine čija su isparenja trovala one koji su sudjelovali u izradi šešira. Živa se tijekom vremena akumulira u organizmu i izaziva bolesti središnjeg živčanog sustava, a tijekom vremena i probleme u kognitivnim funkcioniranju. Zbog toga su proizvodžači šešira tijekom vremena dobili ovaj nadimak. No, naš ludi klobučar zapravo nije klobučar već vlasnik krematorija. Ovdje ćemo pojasniti, kako je i zašto poludio, i kako se ta njegova ludost odrazila na vođenje njegova do tada dobro uhodana posla.
Osnutak krematorija
Krematorij nazvan Tri-State Crematory u Nobleu u Georgiji osnovan je davne 1970. godine. Ime krematorija bilo je vezano uz činjenicu da je ustanova djelovala na području tri države Georgije, Alabame i Tennesseeja. Osnovao ju je Tommy Marsh i vodio je krematorij nekoliko desetljeća. Nakon Tommyjeve smrti vođenje ustanove preuzeo je njegov sin Ray Brent Marsh, koji je morao prekinuti školovanje i preuzeti posao. Zbog takve situacije odustao je od svog sna da postane profesionalni sportaš. Međutim, nakon nekoliko godina počele su u policiju pristizati prve pritužbe da se u krematoriju nešto neobično zbiva. Ljudi su prijavljivali da je sve u neredu i da su tijela razbacana kako unutar krematorija, tako i van njega. Policija na ove pritužbe nije reagirala, sve dok pritužba nije stigla od Agencije za zaštitu okoliša.
Kao u nekom romanu Stephena Kinga
Kada su izašli na teren 2002. godine policija je ostala u šoku. Ako ste osjetljivi i maštoviti, možda bi bilo bolje da prestanete s čitanjem jer je slika koju ćemo opisati prilično uznemirujuća. Na imanju je nađeno oko 340 tijela od kojih su mnoga bila u fazi raspadanja. Bila su baš razbacana po imanju i unutar samog zdanja. Neka su bila u ljesovima, neka u kutijama, neka uokolo. Neka odjevena za pogreb, a neka u bolničkoj odjeći. Policajci su imali dojam da su se odjednom zatekli u paralelnoj dimenziji koja kao da je preslikana iz nekog romana Stephena Kinga.
Sva ta tijela su bila, navodno, kremirana, barem su tako bile obaviještene njihove obitelji, koje su umjesto pravog pepela dobile onaj cementni. Ray Marsh je priznao svoju krivnju i završio u zatvoru. Osuđen je na 12 godina, a njegova obitelj se nakon tog suočila s brojnim sporovima te je morala isplatiti milijunsku odštetu svojim žrtvama. Na izricanju presude Ray je rekao da iako zna da obitelji žele i traže odgovore da im ih on ne može ponuditi. Tijekom istrage Ray se prvo pravdao neispravnim postrojenjem za spaljivanje, no ispostavilo se da tome baš i nije bilo tako. Nakon toga se pojavila teorija da je lijen, no kako je prije toga već kremirao na tisuće ljudi nešto tu nije štimalo. Marsh je tijekom boravka u zatvoru podvrgnut raznim testiranjima, koja su pokazala da je bio žrtva trovanja živom. Vjerojatno se pitate kako je to moguće. Kada se tijela kremiraju dolazi do oslobađanja žive, a ventilacijski sustav u njegovu krematoriju nije bio funkcionalan što je dovelo do izlagana živinim parama, a što je objasnilo obolijevanje i smrt Rayeva oca, a onda i njegovu ludost. O tome je javnost obavijestio njegov odvjetnik McCracken Poston.
Promjena u zakonodavstvu
U tom konfuznom stanju Ray očito nije funkcionirao, odnosno vodio je krematorij u svojoj zemlji čuda u kojoj su stvari izgledale krajnje morbidno. Ovaj je slučaj utjecao na promjenu u zakonodavstvu, u kojem od tada sve takve ustanove postaju automatski podložne državnom inspektoratu te ne mogu djelovati bez posebne dozvole. To znači da se njihovo poslovanje redovito kontrolira.
Nasreću krematorij iz zemlje čuda više ne postoji, a nadamo se da je Ray našao neki novi posao nakon što je izašao iz zatvora 2016. godine.
Piše: Sonja Kirchhoffer
