Uživate u delicijama u rasponu od kruha s parizerom do jastoga Thermidor, a razgovori o hrani – po mogućnosti uz hranu – nikad vas ne iscrpljuju? Na pravom ste mjestu: za vas smo odabrali manje poznate no zanimljive činjenice iz povijesti gastronomije!
Pizza za kraljicu
Jela slična pizzi pripremaju se još od neolitika, kad su naši preci počeli mijesiti hljepčiće od žitarica i nadijevati ih prikupljenim plodovima i mesom ulovljene divljači. U šestom stoljeću prije Krista, Perzijanci su na svojim štitovima pekli tanko tijesto nadjeveno sirom i datuljama, a u antičkoj Grčkoj pripremale su se pogačice sa sirom, začinskim biljkama i maslinovim uljem. Domovina moderne pizze je, dakako, Italija: koncem osamnaestog stoljeća, u Napulju se počelo pripremati okruglo tijesto na koje se “nabacivala” panceta, salama, sir i češnjak, a umak od rajčice kao nadjev se koristi od devetnaestog stoljeća, kad su talijanski imigranti donijeli ovo jelo u Ameriku. Danas najpopularniju pizzu, “Margheritu”, 1889. godine je stvorio pizzaiolo Raffaele Esposito, povodom posjete kraljice Margarite Savojske Napulju.
Jednooka ljepotica
Jean Brillat-Savarin (1755. – 1826.), ugledni francuski političar, odvjetnik i književnik, u kulinarske je priručnike ušao po kolaču koji nosi njegovo ime. Ovaj gurman i epikurejac poznat je po brojnim aforizmima vezanim za hranu: govorio je, primjerice, da je “večera bez sira isto što i ljepotica bez oka”, a u knjizi “Fiziologija okusa” iz 1825. godine, neobičnoj kombinaciji kuharice i filozofskih eseja o hrani, zapisao je da “vrhunski pripremljen obrok, koji je sam po sebi umjetničko djelo, može zacijeliti i najdublju bol ljudskog srca”. To djelo izdao je pod pseudonimom – tada na položaju suca, bojao se da će ga kolege ismijavati zbog bavljenja trivijalnim temama.
Pas u pecivu
Povijest hot doga, mnogima omiljene vrste brze hrane, započinje u devetnaestom stoljeću. Suprotno uvriježenome mišljenju, njegovi tvorci nisu Amerikanci, već njemački i austrijski imigranti, koji su se “preko bare” otisnuli u potrazi za boljom budućnošću. Upravo oni su počeli prodavati tanke kobasice u pecivu, a naziv koji su za njih koristili, frankfurter (“frankfurtska kobasica”) odnosno wiener (“bečka kobasica”), jasno je svjedočio o podrijetlu te namirnice. Ulična hrana radničke klase ubrzo je osvojila sve društvene slojeve: danas je, primjerice, nemoguće zamisliti bejzbol-utakmicu bez ovih kobasica kojima vitla razgaljena publika. No, kako se u priču upleo pas? I ima li naziv pod kojim je ova namirnica danas poznata, hot dog, uopće veze s psom? Prema najpopularnijoj teoriji, već spomenuti imigranti su kobasice koje su prodavali na pomičnim kioscima u šali nazivali dachshund (“jazavčar”), jer su bile dugačke i tanke poput te pasmine psa. S vremenom, termin je dobio satirične konotacije, kao aluzija na porijeklo i kvalitetu mesa.
Kakav krasan kroasan!
Mnogi vjeruju da je kroasan, pecivo napravljeno od lisnatog tijesta, francuski “izum”, ali je ova slastica zapravo nastala u Austriji, za vrijeme turske opsade Beča 1683. Kako pekari ustaju rano zorom, prvi u gradu su primijetili da Turci organiziraju napad te su alarmirali sugrađane, uvelike doprinijevši spašavanju Beča. U znak sjećanja na taj događaj, napravili su kroasan te ga, prema turskom simbolu, oblikovali kao polumjesec. Ovaj desert u francusku kuhinju je uvela Marija Antoaneta, kći austrijske carice Marije Terezije.
Piše: Lucija Kapural
