Araukanci, andska skupina južnoameričkih Indijanaca, u vrijeme dolaska Španjolaca zauzimali su gotovo čitavo područje Čilea, da bi potom bili potisnuti prema jugu zemlje, gdje ih danas živi oko 670.000, a mjestimice ih ima i u Argentini. Nazvani su po čileanskoj provinciji Arauco, a opisuju ih kao visoke, stasite ljude ukošenih očiju, istaknutih jagodičnih kostiju i krupnih glava. U prošlosti, bili su na glasu kao vješti ratari, a uz to su uzgajali ljame, bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Vještinu kovanja svladali su i prije dolaska Europljana, a po izradi rukotvorina od drva, kosti i kamena nisu imali premca na čitavom kontinentu. Neustrašivi ratnici, vješti s lukom i strijelom, djecu su od malenih nogu vodili su u rat. U petnaestom stoljeću, odbili su mnoge napade Inka, koji su ih uporno pokušavali pokoriti, da bi 1614. stvorili državu i nazvali je La Frontera odnosno Araucania. Prodorima Europljana odolijevali su sve do 1881. godine, a o njihovoj junačkoj borbi protiv osvajača govori “La Araucana”, pjesma španjolskog vojnika i književnika Alonsa de Ercille y Zúñige. Obol u toj borbi naročito je dao narod Mapuche, najbrojnije araukansko pleme.
Premda se kroz priču o najvećem junaku Mapuchea, Galvarinu, povijesne činjenice neraskidivo prepliću s legendama, nedvojbeno se radilo o nevjerojatno hrabrom i opasnom čovjeku – onome što bi Amerikanci nazvali “bad ass”. U šesnaestom stoljeću, u vrijeme kad su španjolski kolonizatori zdušno haračili po Sjevernoj, Južnoj i Središnjoj Americi, osvojivši teritorij desetak puta veći od njihova vlastita te otevši nezamislivu količinu zlata od osvojenih zemalja, Galvarino je bio mlad no iskusan ratnik. Konkvistadori su na njegov dom bacili oko nakon što su pregazili moćna kraljevstva Inka i Azteka. Poput svojih manje sretnih prethodnika, Mapuche su pružili žestok otpor mrskom osvajaču.
U ranoj fazi tzv. Araukanskog rata, pod vodstvom vrhovnog poglavice Lautara, Indijanci su pribjegavali gerilskim taktikama borbe kako bi odbili brojčano nadmoću profesionalnu vojsku. Bijesni na “divljake” koji su tvrdoglavo odbijali baciti im se pred noge, španjolski zapovjednici odlučili su ih naučiti pameti. Nakon osobito žestoke bitke u provinciji Lagunilli, Španjolci su se domogli brojnih zarobljenika, uključujući Galvarina, poglavicu jednog Mapuche plemena. Guverner García Hurtado de Mendoza pobunjenike je kaznio na surov a ujedno simboličan način: kako su se drznuli “dići ruku” na “plemenite” došljake, ovi su “pravdu” potražili na način da svakom od njih odrežu desnu šaku!
Kad je došao red na Galvarina, poglavica je mrkim pogledom zurio u krvnika. U trenutku kad mu je ovaj sjekirom odvojio ruku od ostatka tijela, hrabri čovjek nije ispustio niti glaska: štoviše, nije mu se pomaknuo niti jedan mišić na licu! Čak i bahate osvajače, koji su se s prezirom odnosili prema lokalnom življu, fascinirao je u trenutku kad je, hladan kao špricer, samoinicijativno položio i lijevu ruku na panj. Ne znajući točno što mu je činiti, krvnik mu je i tu ruku odsjekao, ponovno bez ikakve reakcije mladog Indijanca.
Obavivši krvavi zadatak, Španjolci su dopustili zarobljenicima da se vrate u svoja plemena. Ova odluka nije bila humana već pragmatična: onako osakaćeni, trebali su poslužiti kao opomena svome narodu, odnosno jezivi prizor koji će ih natjerati da odustanu od šašave pobune i počnu plaćati tone i vagone zlata španjolskoj kruni, kako se i priliči. Dogodilo se, međutim, suprotno.
Galvarino, indijanski William Wallace, održao je vatreni govor svojim ljudima, potičući ih da se bore do zadnje kapi krvi. “Bez slobode, nema nam ni života. Ono što su učinili meni, učinit će i vama. Ti ljudi nemaju milosti!”, vikao je, podižući unakažene ruke prema nebu. Inspirirani njegovom hrabrošću, Mapuche su ispustili prodoran bojni poklič. Svi odreda, od dječaka do staraca, bili su spremni dati život za slobodu. Španjolci će ubrzo shvatiti koliko su pogriješili odlučivši ostaviti Galvarina na životu.
Ovaj, naime, nije dopustio da ga sitnica poput nedostatka šaka omete u daljnjem ratovanju. Nepunih mjesec dana nakon što su ga osakatili, na batrljke je, baš poput stripovskog junaka Wolverinea, zavezao dugačke i oštre noževe (povjesničarka Leslie Ray zaključila je da su Mapuche morali imati vrlo učinkovite tehnike kauterizacije kako bi Galvarinu omogućili takvo što). Dana 30. studenog 1557. godine, kod Millarapuea, predvodio je Mapuche u osvetničkom pohodu. Naoružani lukovima i strijelama, njegovi ljudi – njih tri tisuće – u zasjedi su sačekali neprijatelje. Premda su Indijanci brojčano nadjačali Španjolce, nisu imali šanse protiv njihova nadmoćnog naoružanja, napose pušaka i samostrela. Europski osvajači pobijedili su u bitki ali s teškim gubicima. Mnoge od njih na onaj je svijet otpremio upravo neustrašivi Galvarino, koseći ih svojim oštrim sječivima.
Poglavica, koji se još jednom našao u španjolskom zarobljeništvu, s boli u srcu je gledao kako neprijatelji vješaju njegove suborce. Već spomenuti Alonso de Ercille y Zúñiga, španjolski borac koji se već otprije divio Galvarinovom junaštvu, pokušao se zauzeti za njega kod nadređenih. Ovi bi ga možda i poštedjeli da nije bilo Indijančeva nevjerojatnog ponosa i prkosa. Kad ga je Alonso zamolio da prijeđe na španjolsku stranu, konopcem sputani poglavica mu je prezirno odbrusio: “Radije bih umro nego da živim poput tebe. Žao mu je samo što će me smrt spriječiti u namjeri da te zubima rastrgam na komade”.
Nekoliko je teorija o načinu na koji je indijanski junak skončao. Prema jednoj, obješen je, baš poput ostalih zarobljenika. Prema drugoj, Španjolci su na njega pustili gladne pse, koji su ga rastrgali. Treća inačica priče kazuje da se, iskoristivši trenutak nepažnje svojih tamničara, bacio na mač jednoga mladog vojnika, do kraja odlučan u namjeri da sam odlučuje o svome životu… I smrti.
Unatoč golemim žrtvama, borba Mapuchea nije bila uzaludna. Zapamćeni su kao jedan od rijetkih indijanskih naroda koje španjolcki okupatori nisu osvojili.
Piše: Lucija Kapural
