“Ne očekujte pljesak. Takvo što ne postoji u našem poslu”, rečenica je kojom se reklamirao norveški film “Špijunka”, hvaljeni triler iz 2019. u režiji Jensa Jonssona. Premda u dijelovima romantiziran, donosi više-manje vjeran prikaz događaja u životu obične žene neobične sudbine, Sonje Wigert. Kako je ova ljupka glumica, apolitična, koketna, površna i pomalo blazirana žena, postala špijunka koja je razbila čitavu mrežu Hitlerovih obavještajaca u Švedskoj? Zašto je riskirala vlastiti život da bi se upustila igru mačke i miša s nacističkim glavešinama? I zašto je, umjesto hvalospjeva sunarodnjaka, koncem Drugoga svjetskog rata dobila tek porugu i osudu, da bi malo-pomalo potonula u glib zaborava?
Najljepša djevojčica u Skienu
Krsnim imenom Sonja Hansen, odrasla je “sa srebrnom žlicom u ustima”. Na svijet je došla 1913. godine, kao najstarije od troje djece imućna norveškog para. Dok je majka Carmen jednaku pažnju posvećivala njoj i njenoj mlađoj braći Knutu i Eriku, svima je bilo jasno da je upravo Sonja mezimica svoga oca Sigvalda. Ovaj krupan, naočit muškarac razmazio je kćer preko svake mjere, obasipajući je skupocjenim igračkama i haljinicama. S ponosom, opisivao ju je kao najljepšu djevojčicu u Skienu, gradu na istoku Norveške u kojem je obitelj živjela. Kad je izrazila želju da postane balerina, upisao ju je u plesnu školu te je sa suzom u oku pratio debitantski nastup desetogodišnje kćeri u školskoj predstavi.
Zbog takva odgojnog pristupa, Sonja je izrasla u hirovitu djevojčicu koja ni sama ne zna što želi. Nakon mature, odlučila je postati modnom dizajnericom, pa je tatica upisuje u prestižnu “Statens håndverks kunstindustriskole” u Oslu. Kad joj je interes za kreiranjem splasnuo, a želja za slikarskom karijerom se preko noći kristalizirala, s očevim novcem upisuje umjetničku akademiju u Parizu. Sljedeća postaja njezina nomadskog puta bila je Ženeva, gdje uči strane jezike. Po prirodi bistra, svladala ih je čak pet. Po povratku u domovinu, zaključuje da je umjetnički put odveć nestabilan i neprofitabilan te postaje polaznicom Visoke poslovne škole. S diplomom u džepu i očevim vezama, “pikirala” je na mjesto direktorice dizajna u tvornici tekstila, no sudbina je odlučila drugačije.
Netko od njene rodbine, možda i sam otac, primijetio je oglas za glumačko natjecanje, u kojem su se mlade i lijepe djevojke ohrabrivale da postanu “nova Greta Garbo”. Premda su je prijavili bez njenog znanja, Sonja se odlučila okušati u izazovu. Stasita brineta šarmantnog osmijeha “pomela” je konkurenciju, a pobjeda joj je otvorila vrata filmskog svijeta.
Norveška Vivien Leigh
Na velikom platnu je debitirala nedugo nakon dvadeset prvog rođendana, sporednom ulogom u filmu “Sangen on Rondane”. Iste godine, postaje studenticom te šaptačicom u kazalištu “Det Norske Teatret”. Negdje u to vrijeme, uzima majčino djevojačko prezime Wigert, smatrajući da je zvučnije od onog koje je dobila po ocu.
Na “daskama koje život znače” probila se ulogom u predstavi “Diktatorinnen”, koja joj donosi epitet karakterne glumice. Zahvaljujući baršunastom glasu, nastupila je i u nekoliko mjuzikla, a pjesma iz jednog od njih, “Finnes det en liten gutt”, postala je veliki radijski hit. U kratkom vremenu, postaje jedna od najvećih zvijezda u domovini. Podjednako uvjerljivo, tumačila je uloge lakomislenih zavodnica u perolakim komedijama i žena dovedenih na rub egzistencijalnog očaja u tmurnim skandinavskim dramama. O njoj je pisao i inozemni tisak, nazivajući je “norveškom Vivien Leigh”. Ipak, najveću popularnost steći će u Švedskoj.
Ondje je prvi put glumila u filmu “Život počinje sutra” iz 1939. godine, bok uz bok s čuvenim Stureom Lagerwallom. Tijekom boravka u Stockholmu, upoznaje scenarista Torstena Flodéna. U naočita plavokosog Šveđanina, koji je slovio za intelektualca i kozera, zaljubila se preko ušiju, ignorirajući detaljčić da je ovaj više-manje stalno “pod gasom”. Nakon samo nekoliko tjedana strastvene romanse, uplovili su u bračnu luku. Nastanili su se u nevelikoj, pomalo trošnoj garsonijeri koju je Flodén naslijedio od majke, a Sonja ju je ispunila slikama, cvijećem i svojim grlenim smijehom. Suprug joj je pružio podršku kad su se za nju počeli zanimati američki filmski studiji, no snove o zajedničkom odlasku “preko bare” obustavilo je izbijanje Drugoga svjetskog rata. Po običaju pragmatična, Sonja je odlučila izvući najbolje iz onoga što se nudi.
Godine 1940. nacistička Njemačka okupirala je Norvešku te u njoj postavila marionetsku vladu pod vodstvom Vidkuna Quislinga. Pravu vlast u zemlju obnašao je, međutim, Reichskommissar Josef Terboven, čovjek odlučne volje i iskričave inteligencije. Sonja kao da nije bila svjesna tih turbulentnih zbivanja. Nije gubila san zbog drame koju njen narod proživljava, uključujući članove vlastite obitelji. Njen brat Knut Wigert, koji je također bio počeo graditi glumačku karijeru, pridružio se, naime, “Norveškoj neovisnoj satniji 1” (“Kompani Linge”), skupini za specijalne operacije formiranoj u svrhu izvođenja racija komandosa tijekom okupacije. I njen otac te najmlađi brat Erik pomagali su norveškom pokretu otpora.
Kad su joj članovi obitelji prigovorili zbog činjenice da neopterećeno snima filmove u vrijeme okupacije, na neko je vrijeme prekinula kontakte s njima. Uživala je u statusu miljenice švedske filmske publike i bračnoj idili, a jedino oko čega se živcirala bila je suprugova sklonost zavirivanju u dno čašice. Ukratko, politika je ni najmanje nije zanimala, no politiku je ubrzo počela zanimati upravo ona. Preko noći, njen život će postati mnogo dramatičniji od života zlosretnih heroina koje je s tolikom uvjerljivošću portretirala na velikom platnu.
Kodno ime Bob
Dok je njena karijera cvjetala, brak, otprije narušen Flodénovim dionizijskim navadama, naletio je na nagaznu minu. Vrativši se ranije kući sa snimanja, goru je polovicu zatekla in flagranti s mladom i, da poniženje bude veće, neuglednom djevojkom. Nakon bučne svađe, u kojoj su letjele psovke i komadi pokućstva, brak je okončan. Kako Sonja nije bila tip žene koji bi nakon ljubavne izdaje plakao u jastuk, posvetila se noćnim izlascima. Uživala je u krstarenju po noćnim klubovima na relaciji Stockholm-Oslo, kao i u komplimentima kojima su je obasipale čete udvarača.
Prilikom jednoga takvog izlaska, Sonji je prišao muškarac po imenu Thorsten Akrell. Po njegovu ozbiljnom pristupu, odmah je shvatila da se ne radi o još jednoj žrtvi njezina šarma. Akrell je, naime, bio pukovnik švedske obavještajne službe “C-byrån”, a Sonji je ponudio novu vrstu uloge: da iskoristi svoje veze i glumački talent te počne špijunirati za Saveznike. Njegov nadahnuti govor o domoljublju i borbi protiv okupatora nimalo nije impresionirao mladu damu, pa ga je hladno “otpilila”. Prije rastanka, ovaj joj je uspio ugurati svoju vizitku u torbicu, kako bi joj se našla pri ruci u slučaju da se predomisli.
Interes za Sonjinim uslugama ubrzo je stigao i iz protivničkog tabora. Dobila je poziv na večeru koju je već spomenuti Reichskommissar organizirao u čast njemačkog ministra propagande Josefa Goebbelsa. Svjestan Goebbelsove reputacije suknjolovca, Terboven mu se htio ulizati pribavivši mu posebnu vrstu deserta nakon večere, zanosnu glumačku zvijezdu. Unatoč obiteljskom zaleđu, Sonja je s oduševljenjem prihvatila poziv te je odmah sjela u vlak za Oslo. U vlaku je, međutim, doživjela neku vrstu otrežnjenja – svjedočila je iživljavanju njemačkih vojnika na putnicima. Pokušala se umiješati, no jedan od njih ju je zaustavio snažnim šamarom, nakon čega ju je, uz prijetnju pištoljem, natjerao da se vrati na svoje mjesto. Bijesna kao ris, poderala je pozivnicu za glamuroznu večeru.
Bijesan kao ris je bio i Terboven, nakon što je shvatio da se glumica neće pojaviti na zabavi i da je upravo ispao budala pred Goebbelsom. Osvetoljubivi muškarac iste je večeri izdao nalog za uhićenje Sonjina oca te se ovaj našao s pogrešne strane bodljikave žice koja je okruživala Grini, nacistički koncentracijski logor u predgrađu Osla.
Premda je njen odnos s ocem bio narušen, mlada žena je znala da bi duže zatočeništvo za njega, vremešnog čovjeka i teškoga plućnog bolesnika, moglo značiti smrtnu presudu. Učinila je ono što nikad nije mislila da će učiniti – otvorila je torbicu te iz nje izvukla već pomalo zaboravljenu posjetnicu Thorstena Akrella. Dan kasnije, sjedila je u njegovom uredu u Stockholmu. Tako je Sonja Wigert postala špijunka. Na novu dužnost je stupila pod pomalo komičnim kodnim imenom Bob.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
