Jeste li čuli za šišmiš bombe? Zanima li vas tko je, kako i kada došao na ideju njihova konstruiranja? Odgovore na sva ova pitanja, potražite u našem idućem članku.
Ekscentrični zubni kirurg
Vjerojatno niste čuli za ekscentričnog zubnog kirurga Lytle S. Adamsa. On je u slobodno vrijeme bio izumitelj. No njegovi izumi nisu bili standardni, što pokazuju i patentiranje šišmiš bombe. Naime, nekoliko tjedan nakon što su Japanci napali Pearl Harbor Adams je došao na ideju da se Amerikanci suprotstave Japancima šišmiš bombama. Smatrao je da je taj “najniži oblik života“ na kraju krajeva njegovim izumom dobio smisao svog postojanja. Zvuči ludo ali zapravo ako po strani ostavimo etiku što kao ljudski rod često činimo, to i nije bilo tako ludo kao što izgleda. Nakon što je okvirno razradio ovu ideju odlučio je kontaktirati predsjednika Franklina D. Roosevelta, a što je i učinio u siječnju 1942 godine. Do predsjednika je relativno lako došao jer je bio poznanik njegove supruge Eleanor.
Adamsova ideja u teoriji
Adamsova ideja u teoriji se sastojala u tome da se na šišmiše pričvrste sićušne tempirane bombe. Šišmiši su se prema njemu trebali dovesti prvo u stanje hibernacije i smjestiti u hladne spremnike. Nakon bacanja s niže nadmorske visine iz aviona oni bi se probudili i u teoriji raspršiti u širokom radijusu. Šišmiši bi se potom standardno ugnijezdili u potkrovljima kuća, pod mostovima i drugim prikladnim mjestima, a kada bi bili detonirani došlo bi do brojnih požara koji bi razorili ogromna područja zbog brojnosti šišmiša i njihove raspršenosti, kao i činjenice da Japanci preferiraju gradnju od drveta, bambusa i papira.
“Ovaj čovjek nije lud”
Zanimljivo je da je ovaj prijedlog zaintrigirao predsjednika, koji ga je ubrzo zajedno sa suradnicima i odobrio. Predsjendik je prema sačuvanoj dokumentaciji napisao iduće: “Ovaj čovjek nije luđak. Zvuči kao savršeno luda ideja, ali vrijedi je razmotriti.” Zapravo ovo odobrenje nije bilo neočekivano jer je vlada bila spremna usvojiti sve ono što se činilo da će iole biti uspješno. Šišmiši su bili lako dostupni, a njegov je prijedlog imao i argumentaciju za svaki korak u realizaciji.
Okupljanje nespojive ekipe
Kada je Adams dobio odobrenje za projekt oko sebe je okupio ekipu ekscentrika. U njoj je bila grupa znanstvenika koji su se bavili šišmišima, Kasnije se grupi pridružio i tvorac napalma Theodore Fieser. Adams je u ekipu primio i nekoliko ljudi čija je svrha u samom projektu ostala nerazjašnjena. Među takvim “padobrancima” bio je jedan glumac, neki bodybuilderi, pa čak se među njima našao i jedan gangster. Bila je to vrlo nespojiva ekipa. Projekt je prvo predan u ruke zrakoplovstva Sjedinjenih Država.
Izbor šišmiša i punjenje bombe
Prvo su se testirale različite vrste šišmiša kako bi se odabrala ona koja je najsposobnija za ovaj zadatak. Izbor je pao na meksičkog slobodnorepog šišmiša koji ima dobre letne sposobnosti, a mogao je nositi sa sobom bombu i dva do tri puta težu od svoje tjelesne težine. Nakon izbora šišmiša na red je došla i bomba koju će šišmiši nositi. U početku su planirane bombe na temelju bijelog fosfora, no kada se ekipici pridružio i Fieser došlo je do promijene u punjenju bombi, te je fosfor zamijenjen napalmom. Fieser je izradio dvije inačice bombi jednu koja je težila nešto više od 15 grama i drugu težu od ove za nešto više od 10 grama. Nakon što su izabrani šišmiši i napravljene bombe trebalo je naprave staviti šišmišima na najbolji način. Nakon eksperimentirnaja po tom pitanju odlučeno je da im se one zalijepe za grudni koš.
Eksperimentalna faza
U svibnju 1943 uslijedila je nabavka šišmiša. Adams je morao dobiti dozvolu za hvatanje velikog broja meksičkih slobodnorepih šišmiša iz špilja na području Teksasa i Novog Meksika. Spremnik za šišmiše nalikovao je na bombu koja se sastojala od tisuću odjeljaka, a svaki je od njih sadržavao šišmiš bombu. Plan je bio sljedeći da se šišmiši s bombama bacaju iz aviona s visine od 1500 metara. Na visini od oko 300 metra otvorio bi se padobran koji bi usporio padanje bombe, a ujedno bi omogućio šišmišima da se rasprše kada dođu k sebi iz stanja hibernacije. Tijekom jednog od testiranja u blizini Carlsbada u Novom Meksiku došlo je do uništenja čitavog jednog vojnog poligona jer se dio šišmiša neplanirano raspršio na mjesto gdje su bili pohranjeni spremnici goriva što je dovelo do niza eksplozija.
Odustajanje od projekta
Nakon ovoga zrakoplovstvo je odlučilo prepustiti ovaj projekt marincima i tada je preimenovan u Project X-Ray. Suludo ime jer ovaj projekt nije imao nikakve veze s rendgenskim zrakama, no vjerojatno je tako dobio ozbiljniji prizvuk. Nakon niza eksperimenata i prilagodbi konačno je provedeno testiranje na maketi japanskog grada kojega je napravila Služba za kemijsko ratovanje u američkoj saveznoj državi u Utahu. Ovo se testiranje pokazalo uspješnim. Jedna obična bomba može uzrokovati do 400 požara, a jedan spremnik sa šišmiš bombama njih čak i više od 4000. No kako je projekt išao sporim tijekom jer je trebalo napraviti brojne zapaljive male bombe odlučeno je da se prednost da drugom znatno važnijem i učinkovitijem projektu, a to je bila atomska bomba. Iako je u ovaj projekt utrošeno u današnjem novcu 30 milijuna dolara on je jednostavno odbačen tijekom 1944. godine.
Adams je bio silno razočaran ovom odlukom, a kada su Amerikanci napali Japan atomskim bombama izjavio je da bi njegove šišmiš bombe prisilile Japan na predaju uz znatno manje ljudske gubitke. Sam Adams se kasnije nastavio baviti izumima, ali onim u civilnom sektoru.
Piše: Sonja Kirchhoffer
