Kad je Yohan Blake najavio da će se sa svoje prve Olimpijade vratiti ovjenčan s više medalja, i to u vrijeme kad se još nije znalo hoće li na nju uopće ići, bilo je onih koji su smatrali kako je mladić pretjerano samopouzdan, pa čak i ohol. A onda je u kvalifikacijama učinio nemoguće: pobijedio je “nepobjedivog” Usaina Bolta, i to čak dvaput u tjedan dana! Višestrukog olimpijskog i svjetskog prvaka prvo je “tukao” na sto metara (iza sebe je ostavio i idola iz djetinjstva Asafu Powella), a potom na dvostruko dužoj dionici. Bolt je od srca čestitao suparniku – ali i bliskom prijatelju – našalivši se kako će sada “itekako morati zasukati rukave na Olimpijadi”. S tih OI u Londonu 2012. godine Blake se, kao što je i najavio, vratio ovjenčan s dva srebra, tvrdeći da su za njegov senzacionalni uspjeh zaslužne – zrele banane! Preciznije, šesnaest komada toga hranjivog voća, koliko “smaže” svakog dana. Donosimo uzbudljivu životnu priču drugoga najbržeg čovjeka na planetu!
Dječak zvan Claude
Rođen je 1989. godine u St. Jamesu na Jamajci. Čovjeka koji je danas poznat pod nadimkom “Zvijer” u djetinjstvu su bližnji oslovljavali nešto manje muževnim nadimkom – bio je poznat kao Claude, navodno prema liku iz dječjeg filma koji je jako volio. Yohan je šesto od sedmero djece Vede i Shirley Blake, a uvjeti u kojima je odrastao bili su daleko od idiličnih. “Bili smo siromašni kao crkveni miševi. Često nije bilo dovoljno novca ni za osnovne potrebe, pa smo mi klinci skupljali odbačene pivske flaše i prodavali ih u lokalnoj trgovini. U našem kućanstvu nije bilo vode, pa smo brat i ja svakodnevno odlazili na udaljenu crpku s velikim kantama koje smo, nakon što bismo ih napunili, do kuće nosili na glavi. Jedan od razloga zbog kojih sam danas tako snažan upravo je ova ‘gimnastika’. A pomoglo je i to što sam satima morao pješačiti do škole. Bilo je teško, ali upravo teškoće izgrađuju čovjekov karakter. A premda nismo imali skupih igračaka i lijepe odjeće, roditeljske ljubavi nije nam nedostajalo”, priča Blake. Zanimljivo, njegova prva sportska ljubav nije bila atletika već – kriket!
U školi je bio omiljen, premda ga knjiga nije pretjerano zanimala. “Nisam volio učiti, ali sam pazio na nastavi pa sam se provlačio s pristojnim ocjenama”, prisjeća se. Ravnatelj škole koju je Blake pohađao, stanoviti O’Neil Ankle, bio je na glasu kao strog, ali i pravedan čovjek koji drži do razvijanja individualnih talenata učenika. Ankle je osmislio inovativan sustav poticanja mališana: na velikoj oglasnoj ploči bila su ispisana njihova imena, a svaki veći uspjeh nagrađivao se – dugmetom! Na koncu godine, pored Blakeova imena nije ostalo dovoljno mjesta za svu dugmad koju je “zaradio” uspjesima na školskim sportskim natjecanjima. Upravo Ankle, koji je često gledao kako dječak poput munje trče po igralištu, prvi je naslutio da se u njemu krije budući veliki sprinter. U dogovoru s Blakeovim roditeljima, prebacio je mališana u gimnaziju St. Jago, iz koje su izišli brojni uspješni atletičari. Ondje ga je pod svoje uzeo Danny Hawtorne, ambiciozan trener koji će ga pretvoriti u vrhunskog sprintera.
Kobni sprej za nos
Nakon što je nekoliko važnih utrka izgubio zbog prevelike nervoze (jednom se, nakon što je pištolj opalio, “smrznuo” i ostao na mjestu), prvi značajniji uspjeh postiže na Karipskim igrama 2005. godine, gdje osvaja zlato na sto i dvjesto metara. Dvije godine kasnije, na istom natjecanju, oborio je nacionalni juniorski rekord, istrčavši sto metara za 10.11 sekundi, a zlatom se okitio i na utrci 4×100 metara. Nastavio je nizati medalje na brojnim juniorskim natjecanjima, da bi 2009. postao najmlađi čovjek koji je istrčao sto metara za manje od deset sekundi.
Te se godine intenzivno pripremao za Svjetsko prvenstvo u Berlinu, ali ga je dočekalo gorko razočaranje. Na dopinškom testiranju se pokazalo da je pozitivan na 4-metil-heksanamin: premda taj spoj nije bio na popisu Svjetske antidopinške agencije, na lokalnoj razini odlučeno je da Blake neće ići na SP (dobio je tromjesečnu zabranu natjecanja). Kasnije će ispričati da je tu tvar nehotično unio u organizam putem spreja za nos.
Premda mu je to teško palo, Blake je napustio Hawtornea kako bi se pridružio “Racers Track Clubu”, gdje će pod vodstvom Glena Millsa trenirati s tri godine starijim Usainom Boltom. “Ljudi misle da smo Usain i ja žestoki rivali, ali ne znaju da smo ujedno veliki prijatelji”, priča Blake. “On me od početka hrabrio i dijelio mi korisne savjete, pa sam ga gledao kao starijeg brata”. A nakon što je njegov “stariji brat” diskvalificiran zbog preranog starta, Blake je na Svjetskom prvenstvu u Daeguu 2011. postao svjetski prvak na sto metara, najmlađi u povijesti kome je to pošlo “za nogom”. Zvijer je rođena!
Kad vi spavate, ja treniram!
Oni koji Blakea poznaju privatno tvrde da je riječ o iznimno skromnom i pristupačnom čovjeku. “Nimalo se nije promijenio otkad je postao šampion”, ispričao je sprinterov školski prijatelj. “Uvijek će sa svima popričati i ‘okrenuti’ rundu, iako sam ne pije ništa jače od mineralne vode. Premda je po prirodi povučen, u društvu ljudi koje dugo poznaje vrlo je duhovit i zabavan”.
Da je šampionovo srce uistinu veliko, pokazuje i njegov humanitarni angažman. Na čelu je udruge “YB Afraid Fundation”, koja pomaže siromašnim mališanima. “Znam kakav je osjećaj nemati ništa, pa želim olakšati djeci rođenoj u takvim uvjetima koliko god mogu. Smatram to svojom dužnošću, ali i velikim zadovoljstvom”, ispričao je.
Mnogih zadovoljstava morao se odreći kako bi ostvario svoje snove. “Kad pred očima imaš jasno postavljen cilj, ne smiješ dopustiti da te išta skrene s tvog puta. Često mi je bilo teško kad bi moji prijatelji tulumarili a ja se znojio na stazi, ali znate što? To je cijena uspjeha. Otkrit ću vam zašto me zovu ‘Zvijer’ – kad vi spavate, ja treniram; kad se zabavljate, ja treniram; kad se družite s prijateljima, ja treniram. To je ono što šampioni rade”, sažeo je svoj profesionalni credo.
Piše: Lucija Kapural
