“Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose”, često je citirana rečenica iz Vergilijevog spjeva “Eneida”. Danajci, potomci mitskog kralja Danaja, bili su grčko pleme nastanjeno u gradu Argu na Peloponezu. Tim nazivom Homer je nazivao sve Grke pod Trojom, a svakome tko je upoznat s pričom o trojanskom konju jasno je da izraz “danajski dar” ne upućuje ni na što dobro. Upravo jedan takav dar Sovjeti su svojedobno uručili “svojim američkim prijateljima”, na ponos darivatelja i vječnu sramotu darovanih.
Dana 4. kolovoza 1945. godine, nekoliko tjedana pred kraj Drugoga svjetskog rata, sovjetska delegacija posjetila je moskovski ured američkog veleposlanika Averella Harrimanna. Zbor mladih pionira, odjevenih u uštirkane bijele košulje na kojima su se isticale crvene kravate, srčano je otpjevao američku himnu. Ppremda je to učinio na krnjem engleskom jeziku, Harrimann je bio dirnut – toliko da je pionirima na licu mjesta ispisao ček na deset tisuća dolara. Kad je pjesma utihnula, ambasadoru je, kao vječna uspomena na sovjetsko-američko savezništvo u ratu, uručen pomalo kičast suvenir – lakirani panel od mahagonija na kojem se kočio golemi grb Sjedinjenih Američkih Država. Harrimannove oči napunile su se suzama. “Kakva majstorska izrada, kakva simbolika… Prijatelji, ovo je divna gesta!”, uskliknuo je. Da je znao što je odlučio objesiti na zid svoga ureda, proplakao bi iz drugačijih razloga. U drvenoj instalaciji nalazio se, naime, malen ali moćan prislušni uređaj, kojem su konstruktori dali duhoviti nadimak “Stvar”. “Operacija Ispovijed”, kako su Sovjeti nazvali ovu obavještajnu akciju, dobila je početak.
Punih sedam godina, “Stvar” je “čučala” u svome drvenom skrovištu, marljivo prenoseći svaku riječ izgovorenu u uredu šefa američke diplomatske misije. Za to vrijeme, izmijenila su se četiri veleposlanika, a niti jedan nije imao pojma o postojanju skrivenog “uha” u uredu. Sustav špijunaže funkcionirao je poput švicarskog sata. Na gornjem katu zgrade na suprotnoj strani ulice, u stanu s prijemnikom reflektiranih signala, dežurali su agenti NKVD-a, slušajući i bilježeći dragocjene informacije. Za postojanje “bube” Amerikanci su doznali tek 1952. godine, kad je njen prijenos slučajno presreo neki mladi radiotehničar. Smjesta je izvršen pretres, a trideset jedan gram teška spravica otkrivena je u “danajskom daru”, odmah iza kljuna orla u američkom grbu: u njemu je bila izbušena minijaturna rupica koja je akustičkim valovima osiguravala prolaz do elastične membrane.
Kako je moguće da Amerikanci nisu ranije otkrili neželjenog “gosta”? Odgovor se krije u njegovim tehničkim karakteristikama. Stručnjaci za sigurnost su dar pregledali i prije nego što je dobio počasno mjesto na zidu veleposlanstva, no nisu otkrili ništa. Uređaj, koji je konstruirao čuveni sovjetski izumitelj Léon Theremin (na zapadu poznat prvenstveno kao tvorac glazbenog instrumenta koji nosi njegovo ime), bio je pasivan, što znači da ništa nije emitirao sam. Drugim riječima, trebao je elektromagnetsku energiju iz izvanjskog izvora kako bi se aktivirao (zbog tog razloga, smatraju ga pretečom tehnologije radio-frekvencijske identifikacije, RFID-a). Bez baterija, rezonancije i elektroničkih komponenti, malen i vješto skriven, visokofrekventni uređaj za prisluškivanje promaknuo je i najiskusnijim obavještajcima.
CIA je pokušala kopirati ovu napravu, ali njeni tehnološki “geekovi” nikako nisu uspijevali postići zadovoljavajuću kvalitetu reflektiranog signala. Više sreće imali su Britanci, koji su svojoj inačici ruske “bubice” nadjenuli ime “Satir”. Sve se to, dakako, radilo u tajnosti, a osramoćeni američki dužnosnici po pitanju afere šutjeli su poput karmelićanki. Za postojanje “Stvari” javnost je doznala tek 1960. Te godine, na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda, sovjetski političari napali su Amerikance zbog nedavna špijunskog incidenta, odnosno ulijetanja američke letjelice u sovjetski zračni prostor. Henry Cabot Lodge Jr., tadašnji američki veleposlanik, odvratio je kako ni suprotna strana nije nevina po tom pitanju, a kao dokaz svoje tvrdnje predočio je zloglasnu sovjetsku “bubicu”.
Piše: Lucija Kapural
