Prije osam godina, u isušenom jezeru u švedskom okrugu Motala, arheolozi su pronašli ostatke jedanaestero ljudi iz kamenog doba, uključujući jedno dijete. Većini lubanja nedostajale su čeljusti, a dvije od njih – koje su pripadale muškarcima starije životne dobi – bile su nabodene na neku vrstu kolca. Možda nikada nećemo znati zašto su dvojica nesretnika skončala na ovako užasan način no, zahvaljujući digitalnoj rekonstrukciji, znamo kako je otprilike jedan od njih izgledao. Bezimenom čovjeku lice je vratio švedski forenzični umjetnik Oscar Nilsson, koji je temeljito proučio anatomske i genetske informacije dobivene iz lubanje. Budući da je nije htio oštetiti, odnio ju je na CT a potom dobivene podatke iskoristio kako bi isprintao 3D repliku lica i poprsja mezolitičkog muškarca, plavookog, smeđokosog i bradatog pedesetogodišnjaka koji je, pretpostavljaju stručnjaci, pripadao skupini lovaca i sakupljača s sjevera. Prvo je, dakako, trebalo rekonstruirati dio koji je nedostajao, vilicu. Budući da je masovna grobnica sadržavala i kosti divljih životinja, napose medvjeda i veprova, Nilsson je odlučio obući čovjeka u krzno potonjeg četveronošca. Njegova frizura, neka vrsta konjskog repa, plod je umjetničke slobode, baš kao i crtarije po muškarčevim prsima, dok je dva i pol centimetara dugačak ožiljak na potiljku stvaran. “Rana je bila duboka, ali nije ga ona ubila. Bila je već zacijelila, pa je jasno da se za ovog čovjeka netko pobrinuo”, objašnjava Nilsson. Poput njegovih ranijih rekonstrukcija – lica drevne ratnice iz Perua te osamnaestogodišnjakinje iz grčkog paleolitika – švedski bradonja ima zamišljen, čak pomalo mrk izraz lica. “Živio je u teškim vremenima”, šali se umjetnik. “Bilo bi glupo da sam mu na lice ‘nakalemio’ široki osmijeh!”.
Piše: Lucija Kapural
