Zanima li vas kako je izgledala žena koja je živjela prije 4000 godina, a čiji su ostaci pronađeni u Švedskoj? Ako je odgovor potvrdan, pridružite nam se u uzbudljivoj avanturi putovanja u prošlost, koja je moguća zahvaljujući forenzičnim umjetnicima, arheolozima i drugim znanstvenicima.
Nalaz grobnice
U vrijeme izgradnje ceste u zaseoku Lagmansören u Švedskoj 1923. godine, pronađeni su ostaci žene i djeteta pokopani jedno do drugoga u grobnici načinjenoj od dugog kamenja, koje oblikuje neku vrstu lijesa.
Ti su ostaci u veljači ove godine (2022.) “oživljeni” u postavu Västernorrlands museuma. Posjetite li ovaj muzej moći ćete vidjeti umjetničko-znanstvenu rekonstrukciju ženina izgleda. Prema dostupnim podacima žena i dijete su živjeli prije 4000 godina, i pretpostavlja se na prvu da je riječ o majci i sinu, što može i ne mora biti točno. Možda je riječ i o rođacima ili samo suplemenicima, mogućnosti su zapravo brojne.
Oscar Nilsson forenzični umjetnik koji je dobio zadatak rekonstrukcije ženina tijela kaže da ju je doživio kao brižnu majku te joj je dao strogi, ali nježan pogled imajući pri tome na umu vlastito dijete kako jurca u blizini njega.
Žena je u trenutku smrti bila u kasnim 20-im ili ranim 30-im. Ako se zagledate u nju, a da ste pri tome tamo u samom muzeju uočit ćete da je žena prilično niska. Visina joj je otprilike metar i žilet, kako bismo to rekli. Proučeni ostaci nisu pokazivali nikakve znakove pothranjenosti, ozljeda ili bolesti zbog čega nije poznato od čega je umrla. Smatra se da je vodila solidan život u kojem je imala dovoljno raznovrsne hrane. Hranila se uglavnom namirnicama s kopna, iako je u blizini grobnice bila rijeka puna ribe. Upravo to bi moglo ukazivati da je došla s drugim valom doseljenika u Skandinaviju, a koji je donio svoje prehrmbene navike koje nisu uključivale ribu, pri čemu je očito da nove navike još nisu bile usvojene.
Radovi na rekonstrukciji lubanje
Rekonstrukcija žene počela je prije dvije godina, kada je Nilsson skenirao nađene ostatke te je napravio 3D print skena. Prije nastavka radova morao je doći do određenih podataka o dobi, spolu, težini, kao i etničkoj pripadnosti osobe čiju rekonstrukciju radi, što su čimbenici koji utječu na izgled lica i tijela. Nažalost, znanstvenici nisu uspjeli izdvojiti DNK kao ključan podatak iz njezina tijela, pa je Nilsson morao potražiti pomoć nekih drugih znanstvenih disciplina, kako bi dao što je moguće vjerniji prikaz njezina izgleda. Prema poznatim podacima o prapovijesnim kretanjima jasno je da su postojala tri glavna vala seoba prema Sjeveru Europe. U prvom najranijem valu koji se dogodio prije 12000 do 10 000 godina ovdje stižu lovci-skupljači tamne puti i najčešće plavih očiju. Prije 5000 godina dolazi drugi val poljoprivrednika, a s kojima je pristigla žena s djetetom. Ova je doseljena populacija bila svijetlije puti, tamnokosa i smeđooka.
Zadnji pribilježeni prapovijesni val novih doseljenika u Skandinaviju dolazi prije otprilike 3500 godine s područja Ukrajine. U pitanju je kultura Yamnaya, a koji pripadaju brončano dobnim zajednicama. Zahvaljujući ovim podacima Nilsson je dobio smjernice za definiranje boje kosu i očiju, kao i puti. Vjeruje se da su se ove poljodjelske populacije ujedno bavile i lovom i skupljanjem kao dodatnim načinima dolaska do hrane. Nakon što je došao do ovih podataka Nilsson je počeo s mukotrpnim radom koji je trajao 350 sati.
A sada outfit
Kada je rekonstrukcija žene bila gotov trebalo ju je odjenuti što nije bio nimalo lak zadatak. Za odjeću bila je zadužena arheologinja Helena Gjaerum koja je za potrebe njezina odijevanja proučila tamošnje klimatske uvjete, vegetaciju, životinje koje su nastanjivale taj prostor. Na osnovu njih je rekonstruirala odjeću koju je izradila na starinski način koristeći kožu i krzno raznih životinja poput losova, sobova lisica, jelena i dabrova.
Za dizajn odjeće koristila se poznatim etnološkim podacima o američkim Indijancima i stanovnicima Sibira. U omekšavanju kože primijenila je čitav niz drevnih tehnika poput namakanja u vodi, struganja kože s primjesama losova mozga, gnječenja, kuhanja, istezanja i dimljenja. Bilo joj je bitno da odjeća ne samo bude izrađena na drevne načine već da bude udobna i funkcionalna.
Izvor: Oscar Nilsson
Željela je da odjeća bude poput današnje rado nosiva, a svoje stajalilšte pojašnjava jednostanom paralelom, kazujući da je žena, kao i mi pripadnica homo sapiensa, zbog čega su nam neke karakteristike zajedničke neovisno o vremenskoj udaljenosti. Zato su moderni umjetnici rekonsturiranoj ženi dodali ogrlicu od ptičjih kandži, iako ona nije imala nikakvih dodataka na sebi ili uz sebe. Konačan rezultat pogledajte, ako se odlučite, u postavu ovog muzeja na dalekom Sjeveru.
Piše: Sonja Kirchhoffer
