More nestvarne modre boje, beskrajne pješčane plaže, labirint vijugavih uličica, vjetrenjače što se poput nijemih stražara nadnose nad obalom, bijele kućice s jarko obojenim prozorima i miris čempresa u zraku neveliku grčkom otoku Mikonosu priskrbili su epitet “bisera Egejskog mora”. Riječ je o svijetu žestokih kontrasta: na ulici možete sresti stare ribare koji prevoze ulov na magarcu, pravoslavne svećenike s dugačkim crnim bradama i starice što sjede na kućnom pragu i žustro ogovaraju prolaznike, ali i starlete u vrućim hlačicama, filmske zvijezde i političare odjevene u bermude.
Mikonos, dio otočne skupine Ciklada, smješten je između Sirosa, Parosa i Naksosa. Ako je vjerovati mitu, postanak duguje prijekoj ćudi Zeusova sina Herakla, koji je, nakon što je pobio gigante, njihova trupla bacio u more. Te su se mrcine potom okamenile i stvorile Mikonos. Mitologija objašnjava i ime otoka – dobio ga je po prvom vladaru Mikonosu, sinu boga Apolona. Zanimljiva je i legenda o zaštitniku otoka, pelikanu Petrosu. Priča kaže da je jedan dobri ribar pronašao ranjenu životinju i njegovao je dok se nije oporavila. Mještani su ga nazvali Petros, a ovaj je u znak zahvalnosti odlučio ostati na otoku.
Povijest Mikonosa uistinu je bremenita. U razdoblju kasne prapovijesti, ovdje je cvala tzv. Cikladska civilizacija. Arheološka istraživanja sugeriraju da su otok prvi neselili Jonjani, u 11. stoljeću prije Krista, da bi se s vremenom razvio u mali ali važan polis na strateški važnom dijelu Grčke. Između ostalog, bio je ključan za opskrbu svetog otoka Delosa, udaljenog oko dva kilometra. Mikonosom su neko vrijeme upravljali Rimljani, da bi 1204., nakon što su križari osvojili Carigrad, potpao pod vlast Mlečana. U rukama su ga držali sve do šesnaestog stoljeća, kad novi gospodar postaje Osmansko carstvo.
U vrijeme grčkog rata za nezavisnost, Mikonos postaje važno uporište protiv Turaka. Junakinja oslobodilačkog rata bila je mlada aristokratkinja po imenu Manto Mavrogenous (1796. – 1848.). Hrabra žena, istaknuta članica tajne organizacije “Filiki Eteria”, organizirala je trupe i financirala revoluciju protiv turskih osvajača 1822. godine – čak je prodala svoj nakit kako bi nabavila opremu za 200 boraca. I sama je sudjelovala u bitkama, a uz to je njegovala ranjenike. Po završetku rata, koji je rezultirao grčkom nezavisnošću, dodijeljen joj je čin generala-potpukovnika!
Piše: Lucija Kapural
