Kruna sv. Stjepana, koja je osim same tradicionalne važnosti krune kao znaka kraljevske vlasti u slučaju Ugarskog Kraljevstva nosila i dublje značenje simbolizirajući jedinstvo „Zemalja Krune sv. Stjepana“, na sebi skriva zanimljivu tajnu.
Naime, kruna je sastavljena od dva dijela – donji dio, kako i sam naziv Corona Graeca govori, originalno je bio bizantinska ženska kruna, vjerojatno bizantske princeze (oko točne datacije postoje različita mišljenja, no načelno je riječ o razdoblju oko 1070. godine) koju je bizantski car Mihael VII. poklonio ugarskom kralju Gejzi. Kasnijim dodavanjem gornjeg dijela krune, nazvanog Corona Latina, nastala je kruna sv. Stjepana kakvu danas poznajemo (oko 1200. godine). Grčki, tj. bizantski dio krune, sastoji se od više povezanih ilustriranih pločica od kojih je jedna posebno zanimljiva – na njoj se nalazi ugarski kralj Gejza I. uz natpis „ΓΕΩΒΙΤΖΑϹ ΠΙΣΤΟϹ ΚΡΑΛΗϹ ΤΟΥΡΚΙΑϹ“ [„Geobitzas pistos krales Tourkias“] – „Gejza I., vjerni kralj zemlje Turaka“.
Natpis je zanimljiv iz više razloga. Prije svega, Bizant ugarskog kralja oslovljava slavenskom titulom „kralj“, vjerojatno kako bi se izbjeglo korištenje grčke vladarske terminologije i pokazao podređeni status Ugarske u odnosnu na Carigrad. Osim toga zemlju kojom Gejza vlada Bizantinci nazivaju Turskom. Iako se o tome u prošlosti, usred nacionalističkih shvaćanja historiografije, malo govorilo, danas znamo da je Bizant termin „Turci“ – slično kao i termin Skiti – koristio za mnogobrojne narode istočne Europe, a među njima i za Mađare. Kruna sv. Stjepana tako gotovo da simbolički najavljuje višestoljetni suživot Slavena (Hrvata), Mađara i Turaka na hrvatskom povijesnom prostoru koji će iz duboka utjecati na tijek hrvatske povijesti.
Autor: Filip Šimunjak
