Vidjeti i čuti svećenika kako u crkvi na sav glas pjeva čuvenu partizansku pjesmu “Bella ciao” čini se gotovo nezamislivim. Upravo to je, prije osam godina, učinio talijanski katolički svećenik don Andrea Gallo, veselo mašući crvenim pojasom pred oduševljenim vjernicima u Genovi. Ako znamo da se ovaj živahni čovjek svojedobno borio u partizanima, te da pjesma slavi slobodu i domoljublje, tome se ne treba čuditi!
Riječ je, naime, o revolucionarnoj pjesmi iz vremena Drugoga svjetskog rata, koju su pjevali talijanski partizani. Autor teksta je nepoznat, dok je melodija po svoj prilici posuđena od narodne poskočice “Alla mattina appena alzata”, koju su početkom dvadesetog stoljeća pjevušili berači riže u Padskoj nizini, kako bi ubrzali tempo rada i unijeli dašak zabave u tegobnu obavezu. Tijekom vremena, prepjevana je na brojne jezike (hrvatski, slovenski, francuski, španjolski, njemački, danski, engleski, turski, kineski, itd.), a izvodi je niz umjetnika diljem svijeta, među kojima su Manu Chao, Goran Bregović i “KUD Idijoti”.
Danas se “Bella Ciao” ne doživljava isključivo kao ideološka pjesma, nego kao simbol domoljublja i otpora nepravdi. Možda je upravo iz tog razloga Jovanka Broz (1924. – 2013.) inzistirala da je pokopaju uz ovu pjesmu. Zadnjih desetljeća njenog života, nekadašnjoj prvoj dami Jugoslavije nanesene su, naime, brojne nepravde. Primjerice, nakon što joj je imovina nacionalizirana, stavljena je u kućni pritvor u zapuštenoj kući na Dedinju, u kojoj je krov prokišnjavao a grijanja nije bilo, a osobnu kartu i putovnicu dobila je nakon tri desetljeća čekanja.
Piše: Lucija Kapural
