Paleontologija se definira kao znanost o biljnim i životinjskim organizmima iz geološke prošlosti. Na temelju cjelovitih ili djelomičnih fosilnih ostataka izumrlih biljaka i životinja, upoznaju se njihovi oblici i građa, a u vezi s geološkom kronologijom vremenski slijed postupnog usavršavanja organizacije cjelokupnoga biljnog i životinjskoga svijeta, s ishodišnim i prijelaznim tipovima biljaka i životinja. Paleontologija se dijeli na paleobotaniku, koja istražuje fosilno bilje, paleozoologiju, koja istražuje fosilne životinje, te mikropaleontologiju, koja istražuje sitne fosilne organizme. Za vas smo odabrali dva zanimljiva otkrića koja je ova znanost ostvarila u novije vrijeme!
Doctor Trilobus
Tijekom 297 milijuna godina, koliko je paleozoik trajao, razvijale su se i nestajale brojne životinjske vrste, no jedna je opstala kroz svih šest razdoblja te geološke ere – kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm. Riječ je o trilobitima, izumrlim člankonošcima koji eksploziju doživljavaju u ordoviciju. Stanovnici plitkih mora, disali su škrgama, a njihova tijela, prekrivena kalcitnim štitom, bila su podijeljena na tri režnja odnosno lobusa, glavu, grudni koš i rep (otuda ime!).
Preci današnjih rakova, izumrli su u permu, prije kojih 250 milijuna godina, a ono što je specifično za ove prapovijesne životinje jesu dramatične razlike u dimenzijama: najmanji primjerci bili su dugački tek nekoliko milimetara, dok su neki njihovi srodnici bili duži od metra!
Na sjeveru Tasmanije, najmanje savezne države u Australiji, znanstvenici su otkopali fosilizirane ostatke ranije nepoznate vrste trilobita. Dobila je ime Gravicalymene bakeri – u čast Thomasa Stewarta Bakera, glumca koji je između 1974. i 1981. godine portretirao naslovni lik u kultnu britanskom SF serijalu “Doctor Who”.
Patrick Smith i Malte Ebach, paleontolozi koji su otkrili prapovijesnu životinjicu, ispričali su kako ih je upravo taj fikcijski lik nagnao na bavljenje znanošću, pa su mu se time htjeli odužiti. Glumac im se zahvalio na ukazanoj počasti, našalivši se kako će ona dati za pravo prijateljima koji ga godinama nazivaju fosilom.
“U rod Gravicalymene se, pored novootkrivene, ubraja šest vrsta trilobta. Sve su cvale u razdoblju od ordovicija do devona, na drevnim kontinentima Avaloniji, Baltici i Laurenciji. Ova naša živjela je prije više od 450 milijuna godina, u kasnom ordoviciju. U to vrijeme, Australija je bila dijelom superkontinenta Gondvane, a prve primitivne biljke pojavile su se na zemlji”, objašnjava Ebach, profesor na Sveučilištu Novoga Južnog Walesa.
Vrijeme je za nove zube!
Neke životinje mijenjaju zube tijekom čitavog života, a neke nikada. Majungasaurus, golemi mesožderni dinosaur koji je na području današnjeg Madagaskara živio prije sedamdeset milijuna godina, činio je to češće od ijedne izumrle ili živuće vrste – svaka dva mjeseca!
Tu pojavu nedavno je objasnio Michael D’Emic, paleontolog sa Sveučilišta Stony Brook u New Yorku. “Nadam se da će naša studija potaknuti daljnje istraživanje ove fascinantne životinje iz razdoblja krede ali i objasniti evolucijske putove koji su dinosaurima omogućili da budu toliko uspješni kroz toliko dugačak vremenski period”, ispričao je D’Emic.
Kolege i on usporedili su fosilne ostatke zube Majungasaurusa s onima u nekoliko drugih vrsta mesoždernih dinosaura, tražeći mikroskopske linije koje ukazuju na rast. Dok su ostale vrste, u prosjeku, zube odbacivale svakih stotinu dana, Majungasaurus je to činio svaka dva mjeseca. Otkud dolazi ovako dramatična razlika?
“Shvatili smo da je ova životinja imala običaj dugo glodati kosti, baš kao što to čine neke vrste današnjih glodavaca. Činila je to kako bi iz njih apsorbirala određene nutrijente. Do tog smo uvida došli proučavajući fosilne ostatke životinja kojima se ovaj dinosaur hranio. Na svim kostima plijena nalazili su se duboki rezovi i udubine, karakteristični za glodanje”, objašnjava znanstvenik.
Životinje koje imaju ovakve prehrambene navike u pravilu imaju iznimno snažne zube, neovisno o njihovoj veličini, no kod Majungasaurusa to nije bio slučaj. Zubi ovoga prapovijesnog diva bili su iznimno krhki i porozni, slični onima u manjih biljojednih dinosaura. Upravo iz tog razloga morao ih je mijenjati tako često.
Piše: Lucija Kapural
