Na Eldeyu, otočiću smještenom u blizini Islanda, 1844. godine ubijeni su posljednji primjerci velikih njorki. Time je istrijebljena, odnosno izlovljena zbog paperja, jedna uistinu fascinantna ptičja vrsta. Dugačka osamdesetak centimetara i teška oko pet kilograma, ova zdepasta ptica crnih leđa i bijelog trbuha tijekom evolucije je izgubila sposobnost letenja, no bila je izvrstan plivač. Živjela je na otocima sjevernog Atlantika – istočnoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj, Irskoj i Velikoj Britaniji – u kolonijama s mnogo jedinki koje su se najčešće stiskale jedne uz druge na stijenama.
Zbog specifičnog oblika kljuna, bila je poznata kao “garefowl”. Taj pojam potječe iz staronordijskog jezika i može se prevesti kao “koplje-ptica”. Latinski naziv bio joj je pak Pinguinus impennis, a dijelom ga je, zbog jedne zablude, posudila pticama koje su tema našega današnjeg članka – pingvinima. Kad su, naime, europski istraživači na Južnom polu otkrili pticu koja ih je izgledom i načinom života podsjetila na veliku njorku, nazvali su je po njoj “pingvin”. No, unatoč površnoj sličnosti, pingvini nisu u bliskom srodstvu s velikim njorkama. Naprotiv, staništa im ne mogu biti udaljenija – dok pingvini žive isključivo na južnoj polutki Zemlje, od Antarktike do toplijih voda Galapagosa u blizini ekvatora, zlosretne velike njorke obitavale su samo u sjevernoj hemisferi. Zbrku oko taksonomije 1831. godine su riješila dvojica čuvenih ornitologa, Englez Richard Bowdler Sharpe i Francuz Charles Lucien Jules Laurent Bonaparte (potonji je bio nećak Napoleona Bonapartea), svrstavši pingvine u poroducu Spheniscidae.
Upravo pingvini, simpatične neletačice u crnim “frakovima”, prvi će nam pasti napamet pri spomenu životinja prilagođenih ekstremnoj hladnoći. Uistinu ih možemo nazvati “kraljevima snijega”: zahvaljujući sloju zraka koje se nalazi u njihovu glatkom perju, sasvim se dobro snalaze i u ledenoj pustoši Antarktike. Evo nekoliko zanimljivosti o njima:
1. Od sedamnaest vrsta pingvina, koliko ih razlikuju znanstvenici, čak je trinaest ugroženo, a neke su na rubu izumiranja.
2. Prelaze veće udaljenosti tako što se sanjkaju na trbusima. Osim što je brz, ovaj način “transporta” očito im je zabavan. Znanstvenici su, naime, otkrili da pri toj aktivnosti ispuštaju visoke kliktave zvukove, poput razdragane djece.
3. Carski pingvin, endemska vrsta koja obitava na Antarktici, itekako je zaslužio svoj pompozni naziv. Osim raskošnim narančastim perjem na području grla, može se pohvaliti prilagodbom na najekstremnije uvjete, kao što su temperatura od – 40 Celzijevih stupnjeva i vjetar koji dostiže brzinu od 144 kilometra na sat. Da se ne bi smrzli u ledenoj vodi, imaju nekoliko slojeva gustog perja i debele naslage potkožnog sala. Kad stoje na ledu, poseban krvotok održava unutrašnju toplinu krvnih žila i na taj način sprečava gubitak topline preko kože. Ako im unatoč tome bude hladno, zbiju se u veliku grupu: unutar nje, temperatura može dostići 25 Celzijevih stupnjeva. U njihovim obiteljima, ženka je ta koja nosi “hlače” – dok mužjak grije jaje koje je položila, gospođa Pingvinović ide u lov. Usput se, nevaljalica, ponekad zna zaigrati s kojim drugim “mladićem”. Uostalom, nigdje joj se ne žuri: mužjaci carskog pingvina bez hrane mogu izdržati preko stotinu dana!
4. Mogu ostati petnaest minuta pod vodom prije nego što izrone da bi udahnuli zrak. Dok su na kopnu iznimno kratkovidni, pod vodom vide odlično. To je dobro za njih, budući da ondje, u potrazi za račićima, ribom i lignjama, provode polovinu života. Prilagodba na ovakav način života vidljiva je u njihovim krilima, koja su evoluirala u peraje.
5. Crna leđa pomažu im da se stope s okolinom (kopnom, stijenama) i na taj način izbjegnu predatore koji vrebaju iz visine. Bijela boja na trbuhu ih pak štiti od životinja koje vrebaju iz morskih dubina.
6. Različite vrste privlače partnera na različite načine. Kraljevski pingvin odabranici će “pjevati”; ženke carskog pingvina, pernate sponzoruše, od dragog očekuju poklone, poput svjetlucavog kamenja.
7. Jedne su od rijetkih životinja koje mogu morsku slanu vodu. Za to je zaslužna posebna žlijezda, koja filtrira sol iz krvotoka.
8. Sposobnost leta izgubili su prije nekoliko milijuna godina, ali su zato ptice koje najbrže plivaju i najdublje rone te jedne od rijetkih koje se ne plaše ljudi.
9. Drevni novozelandski pingvini težili su koliko i – odrastao muškarac! Istraživači su ondje pronašli fosile ove ptice, stare preko šezdeset milijuna godina. Prema ostacima njihovih kostiju, znanstvenici su zaključili da su bili visoki oko metar i sedamdeset centimetara te da su težili osamdesetak kilograma.
10. Osim na Novom Zelandu, divovski pingvini živjeli su na otoku Seymour na Antarktici. Ovi su bili još impozantnijih dimenzija: primjerice, pripadnici vrste Palaeeudyptes klekowskii težili su gotovo 120 kilograma te bili viši od dva metra!
Piše: Lucija Kapural
