Opera, glazbeno-scenska vrsta u kojoj izvođači prikazuju dramsku radnju pjevajući uz orkestar, ima dugačku i uzbudljivu povijest. Premda je formalno duga četiri stoljeća, idejni su joj korijeni još u starogrčkoj tragediji. Naime, u želji da obnovi starogrčku tragediju, u kojoj se više pjevalo nego recitiralo, skupina firentinskih umjetnika, “Camerata fiorentina”, koncem šesnaestog stoljeća nastojala ju je oživjeti stvorivši novu vrstu kazališnog djela. Pjesnik Ottavio Rinuccini napisao je libreto, a skladatelj Jacopo Peri glazbu za dramsko-glazbeno djelo sa sadržajem iz antičke mitologije, naslovivši ga “Dafne”. Djelo je prvi put izvedeno 1598. u kući firentinskoga plemića Jacopa Corsija. Tako je počeo četiri stoljeća dug burni razvoj te kazališne novine, kojoj su u Italiji prethodili misteriji, sveta prikazanja, madrigalističke komedije i pastorale. Uz Firenzu, sjedište operne umjetnosti početkom sedamnaestog stoljeća postaje Rim. Kako bi privukli posjetitelje, tadašnji autori opera povodili su se za ukusom publike, stvarajući drame pune akcije i sukoba, s raskošnim kostimima i scenografijom. Tijekom osamnaestog stoljeća, ova glazbena vrsta širi se u Francusku, Englesku i njemačke zemlje, pod utjecajem talijanskih skladatelja zaposlenih na europskim dvorovima. Kroz naredna stoljeća, doživljava brojne preinake, da bi došlo do toga da je, u tom šarenilu, jedino što svrstava određeno djelo u operu odluka autora da je tako žanrovski odredi. Za vas smo odabrali pregršt anegdota o velikanima ove umjetnosti!
1. Talijanka Caterina Gabrielli (1730. – 1796.), najpoznatija sopranistica svoga vremena, svoga je talenta itekako bila svjesna, a bogme ga je znala i naplatiti. Redovito je nastupala u tri najprestižnija operna središta – Beču, Londonu i Petrogradu – a njeni honorari višestruko su premašivali one jednako iskusnih kolegica. Pohlepna za lovom, pjevala je i kad je bila teško bolesna, a jedan je nastup morala prekinuti kako bi – rodila! Jednom prilikom, carica Katarina pozvala ju je u Petrograd, kako bi pjevala na domjenku za njene goste. Prije koncerta, Gabrielli je zatražila da joj se isplati pet tisuća rubalja, što je u ono vrijeme bilo malo bogatstvo. “Pet tisuća rubalja?”, uhvatila se za glavu carica. “Pa toliko ne plaćam ni svoje feldmaršale!”. Pjevačica je ostala hladna kao špricer. “Doista? Pa, recite onda vašim feldmaršalima da vam pjevaju!”. Pogađate, honorar joj je isplaćen u potpunosti.
2. Čuveni talijanski skladatelj Pietro Mascagni (1863. – 1945.), autor opere “Cavalleria rusticana”, bio je pasionirani kartaš. Turnire, koji su trajali do duboko u noć, organizirao je u vlastitom domu, a najčešće je kartao s najboljim prijateljem, opernim pjevačem Titom Schipom. Dvojac, koji možda jest a možda nije varao, redovito bi “opelješio” one koji su bili dovoljno naivni da s njima sjednu za stol.
3. Jedan od najgorih europskih potresa bio je onaj u Lisabonu 1755. godine. Grad je bio razoren, a poginulo je gotovo šezdeset tisuća ljudi. Operni pjevač Antonio Morelli ostao je živ zakopan pod ruševinama jedne crkve, a njegova crna kosa zbog stresa je potpuno posijedila.
4. Među slavnim pacijentima Sigmunda Freuda bio je skladatelj i operni dirigent Gustav Mahler (1860. – 1911.), s kojim je psihoanalitičar, tijekom vremena, razvio blizak prijateljski odnos. Freud se divio njegovim djelima, napose dugačkim simfonijama koje su izvodile stotine glazbenika, dok je Mahler svoga liječnika smatrao najumnijim čovjekom u povijesti. Razlog zbog kojeg se obratio za pomoć tvorcu psihoanalize? Problem s postizanjem erekcije!
5. Talijanski skladatelj Gioachino Rossini (1792. – 1868.) slovio je za bonvivana. Autor komične opere “Seviljski brijač” i veličanstvene himne “Stabat mater” stvarao je s lakoćom, nerijetko iz kreveta, a život je posvetio uživanju u hrani i finim vinima. Skladao je i u ugostiteljskim objektima, u kojima je provodio većinu slobodnog vremena: primjerice, čuvena arija “Di tanti palpiti” nastala je dok je čekao rižoto – duplu porciju – u nekom venecijanskom restoranu. Supruga, operna pjevačica Isabella Colbran, dijelila je njegov hedonistički svjetonazor.
6. Maria Callas (1923. – 1977.), po mnogima najveća sopranistica svih vremena, bila je podjednako uvjerljiva kao Lucia di Lammermoor, Aida, Traviata, Manon Lescaut i Tosca. Osim kao glas stoljeća, “La Divina” je zapamćena po turbulentnim ljubavnim vezama, ali i po nagloj ćudi. Na početku karijere, bila je poprilično korpulentna. Dok se, drhteći od uzbuđenja, pripremala za najvažniji izlazak na pozornicu u svome životu, premijeru “Tosce”, čula je kako neki scenski radnik šapće kolegi: “Kako ova slonica može biti Tosca?”. Na to su obojica prasnuli u smijeh. Uvrijeđena, Maria se zaletjela prema drzniku – lijevom rukom zgrabila ga je za vrat, poput pileta, da bi mu preciznim desnim krošeom slomila nos. Dok je ovaj krvario na podu, Callas je uzdignute glave stupila na pozornicu. Nagrađena je gromoglasnim ovacijama, a radnik kojem je promijenila fizički opis kasnije joj se smjerno ispričao, dodajući kako ga je trebala udariti još jače.
7. Julie d’Aubigny (1673. – 1707.), operna pjevačica poznatija kao Mademoiselle Maupin, bila je uistinu osebujna žena. Deklarirana biseksualka – u vrijeme kad su takve preferencije mogle biti vrlo opasne – bila je spremna na najveće ludosti kako bi se domogla dama koje bi joj zapele za oko. Nevjerojatno, čak se zaredila na jedan dan kako bi mogla ući u samostan i spavati s mladom opaticom u koju se zaljubila! Bila je vrlo vješta u mačevanju, a u dvobojima je brojne muškarce otpremila na onaj svijet. Tu sudbinu su, primjerice, doživjela trojica nabusitih mladića, koji su je izazvali na borbu nakon što su je vidjeli kako se ljubi s nekom ženom na balu. Porazila je svu trojicu, a potom se gracioznim korakom vratila na ples.
8. Enrico Caruso (1873. – 1921.), možda najveći tenor svih vremena, s jednakim je uspjehom izvodio lirske i dramske dijelove, a njegov genij osobito je zablistao u Verdijevim operama i skladbama verista. Uz neosporan talent, posjedovao je smisao za humor, o čemu svjedoči sljedeća anegdota. Jednom prilikom je, zbog teške prehlade, bio prisiljen odgoditi nastup. Ravnatelj kazališta bio je izvan sebe. “Što da sad napravim? Propao sam! Kako ste se mogli prehladiti?!”, kukao je Carusu, hvatajući se za glavu i prijekornim pogledom streljajući šmrcavca. “A što da vam kažem, gospodine… To su sve posljedice premijere”, odvratio je pjevač između dva napadaja kašlja. “O kakvim posljedicama, dovraga, pričate?”, ljutnuo se kazalištarac. Caruso će na to: “Pa, eto, na pozornici su me zalili valovi oduševljenja, zatim sam pao u vihor obožavateljica te sav ugrijan došao kući, gdje me polio hladan tuš kritike. Recite, gospodine, tko se ne bi prehladio u takvim uvjetima?”.
9. Američki operni pjevač Leonard Warren (1911. – 1960.), bariton svjetskoga glasa, umro je na pozornici njujorške “Metropolitan Opere”, baš nakon što je otpjevao Verdijevu ariju znakovita naslova “Morir, tremenda cosa” (“Umrijeti je strašna stvar”).
Piše: Lucija Kapural
