Azteci, posljednje i najpoznatije pleme iz niza starih meksičkih civilizacija, vjerske predodžbe su većim dijelom preuzeli od podjarmljenih Tolteka. Štovali su su brojne bogove i demone, a prinošenje ljudskih žrtava smatrali su prijeko potrebnima kako bi se osiguralo kretanje Sunca i stabilnost svemira. Njihove eshatološke konstrukcije bile su uistinu osebujne: vjerovali su da mrtve, prije nego što stignu na konačno odredište, čeka četverogodišnje putovanje prepuno izazova. Neki od tih izazova su planine koje se sudaraju jedna s drugom, kako bi zgnječile neopreznog putnika-namjernika, snažan vjetar koji, umjesto lišća, naokolo razbacuje noževe, te rijeka krvi u kojoj se brčkaju vječno gladni jaguari. Xolotl, božanstvo munje i vatre koje se prikazuje okruženo psima – ponekad i kao gigantski monstruozni pas – služi im kao svojevrstan turistički vodič.
Premda puno užasa, putovanje se doima poput šetnje parkom u usporedbi s konačnim ciljem, Mictlanom. Poput Danteovog, ovaj pakao ima devet krugova, jedan gori od drugog. Mjestom prepunim šišmiša, paukova i sova upravlja bog podzemlja Mictlāntēuctli, krvavi kostur koji nosi ogrlicu od ljudskih očiju i naušnicu od ljudskih kostiju, a pomaže mu zmijska boginja Cihuacōātl. Dvojac ne poznaje godišnjeg odmora, pa čak ni pauze za “gablec”: u svakom trenutku svakog dana muče zlosretne duše, često se natječući jedno s drugim u okrutnoj maštovitosti. Poput Tonyja Cetinskog, duše umiru stotine puta dnevno, samo da bi se ponovno rodile u paklu te nastavile patiti.
Posebno neugodna jest činjenica da u Mictlan ne dolaze samo grešnici, nego više-manje sve duše umrlih. Drugim riječima, svejedno je jeste li bili duša od čovjeka ili serijski ubojica. Iznimka su ratnici koji su poginuli na bojnom polju, žene umrle pri porođaju, te svi oni koji su skončali utopivši se. Prve dvije skupine postaju Sunčevi pratioci, uživajući u lagodnoj, istinabog pomalo dosadnoj egzistenciji koja traje vječno, a utopljenici odlaze u Tlaloc, raj kojim upravlja bog kiše Tlālōcān.
Piše: Lucija Kapural
