Zvijer iz Gévaudana: Lov na čudovište koje je masakriralo stotine francuskih seljaka

Ako ste čitali “Putovanje magarcem u Cévennes”, roman Roberta Louisa Stevensona iz 1879. godine, ili gledali “Vučje bratstvo”, hvaljeni horor-film francuskog redatelja Christophea Gansa iz 2001. godine, zacijelo ste čuli za “zvijer iz Gévaudana”. Ono što možda niste znali je činjenica da se ta naoko maštovita djela o stvorenju koje možda jest a možda i nije vukodlak temelje na – stvarnom događaju!

Legende o vukodlacima, mrtvacima koji, baš poput “kolega” vampira, noću izlaze iz grobova te teroriziraju nedužne ljude, datiraju još od antike. U srednjem vijeku, bile su raširene diljem Europe, kao nadnaravna objašnjenja prirodnih pojava koje neuka čeljad nije znala objasniti. Prema pučkoj predaji, vukodlaci odnosno likantropi su ljudi koji se pomoću čarolije ili kletve – najčešće za punog mjeseca – transformiraju u goleme, nakazne vukove izbečenih žutih očiju. Čovjek se katkad “povukodlači” i iz neopreza njegovih bližnjih – primjerice, ako isti dopuste da umre bez svijeće ili da preko njegova trupla prijeđe crna mačka. Prema starijim prikazima, vukodlake se može utamaniti na jednak način kao vampire, glogovim kolcem kroz pogano srce; prema novijim, u spomenuti dio anatomije valja im ispucati najmanje jedan srebrni metak. U borbi protiv ovih demonskih entiteta, vjerovalo se, pomaže i vatra te, iz nekog razloga, prevrnute stvari.

Upravo ovo legendarno stvorenje najčešće je prozivano kao krivac za niz jezivih smrti u idiličnoj francuskoj provinciji Gévaudan. U točno tri godine, od 1764. do 1767., gotovo tri stotine osoba skončalo je pod zubima nepoznate zvijeri u tome ranije mirnom kraju. Trupla su bila strahovito unakažena: grkljani su im bili iščupani, utroba razderana, lica pretvorena u krvavu kašu – i njihovi najmiliji imali su problema s identifikacijom!

Prva žrtva ljudožderne životinje bila je četrnaestogodišnja pastirica Jeanne Boulet. Topla popodneva, 30. lipnja 1764. godine, njeno unakaženo tijelo pronađeno je u blizini gradića Langognea. Roditelji nisu stigli ni pokopati svoju mezimicu kad je stravična neman ponovno udarila. I ovaj put, žrtva je bila tinejdžerica. Prema lokalnoj legendi, nesretna djevojka uspjela je opisati svoga napadača prije nego što je ispustila zadnji bolni dah. Čovjeku koji ju je pronašao u šumi je navodno ispričala da ju je rastrgalo “golemo stvorenje iskeženih očnjaka, slično vuku ali puno veće”.


Kroz narednih nekoliko mjeseci, napadi su se zaredali, a strah je zatočio seljane u kuće. Nisu se usuđivali izlaziti noću, a nad djecom su bdjeli poput kobaca. Situacija je postajala sve nepodnošljivija, pa je o situaciji u regiji izviješten sam francuski kralj, Luj XV. Iz Versaillesa je poslana skupina iskusnih lovaca na vukove, koji su u okolici Gévaudana ubili nekoliko velikih primjeraka. Stanovnici regije slavili su ih kao junake dok su im ovi pokazivali oderane vučje kože. Baš kad su se lokalci pomalo počeli opuštati, vjerujući da je prijetnja ostala u prošlosti, uslijedili su novi napadi, još češći i još žešći.

U lov su se tada uključili i profesionalni vojnici, predvođeni Jeanom Baptisteom Duhamelom. Onome tko uspije likvidirati Zvijer obećana je jednogodišnja plaća, no nagradu nije dobio nitko, a krvavi pir se nastavljao. Gotovo svaki muškarac, žena i dijete u kraju bili su uvjereni da ubojica nije obična životinja već monstrum koja je dogmizao iz paklenih dubina. Tek nekolicina skeptika zaključila je da se radi o čoporu vukova ili pak o jednome izuzetno velikom vuku. Potonji su, pokazalo se, bili u pravu.

U lipnju 1767. godine, u potjeru za krvolokom dao se Jean Chastel, lokalni lovac kojem je isti ubio najbliže članove obitelji. Nemajući što izgubiti, Chastel je, gonjen željom za osvetom, dane i noći provodio u šumi, naoružan tek puškom i Biblijom. Dok je, na straži, listao Sveto pismo, začuo je potmulo režanje. Pred njegovim očima se, obasjan mjesečinom, pojavio najveći vuk kojeg je ikad vidio. Ne časeći ni časka, iskusni lovac dohvato je pušku i smjetio mu metak ravno u čelo. Ispustivši stravičan urlik, dlakava neman pokušala je još jednom nasrnuti na čovjeka da bi se, pogođena još jednim metkom, napokon prevalila na bok.

Ljudi su isprva sumnjali da je čudovište koje im je toliko dugo oduzimalo san doista ubijeno, no napadi su nakon tog dana uistinu prestali. S vremenom, priča o Chastelovom trijumfu obogaćivana je maštovitim detaljima, poput onog da je koristio srebrne metke te da je iz rasporenog trupla Zvijeri ispalo desetak poluprobavljenih ljudi no, kao što smo već naglasili, riječ je o pučkom pretjerivanju. Nedvojbeno je da je golemi vuk doista terorizirao to područje, no brojne detalje o njegovim opačinama možemo pripisati nekoj vrsti masovne histerije.

Piše: Lucija Kapural

Komentari