Za vladavine dinastije Seleukida, Antiohija – današnja Antakya u Turskoj – bila je prijestolnica Sirije, da bi do šestog stoljeća postala trgovačko središte regije. Imala je popločane ulice osvijetljene uličnim svjetiljkama, kazališta, amfiteatre i javna kupališta, a sve je to bilo opasano masivnim kamenim zidinama. Ujedno je smatrana jednom od kolijevki kršćanstva, mjestom iz kojeg je sveti Pavao krenuo na svoj misionarski put.
Dana 29. svibnja 526. grad je bio užurbaniji nego inače. Tisuće vjernika okupile su se uoči blagdana Uzašašća, koji se slavio sljedeći dan. Oko šest sati popodne, kad su ljudi pošli kući, katastrofalan potres sručio se na Antiohiju. Čitave građevine padale su poput kula od karata, zarobivši ljude među ruševinama. Nastupila je jeziva tišina. Tada je uslijedio drugi šok: razbuktao se ogroman požar, koji je priječio svaki izlaz. Nesretnici zatočeni pod ruševinama izgorjeli su ili su se ugušili. “Vatra se spustila s neba kao kiša… Buktinje su ispunile nebo sijevajući poput munja. Vatra je zahvatila čitav grad, kao da je sam Bog zapovjedio da sve živo bude spaljeno. Nijedna kuća, nijedna crkva, nijedno sveto mjesto nije bilo pošteđeno” zapisao je Ivan Malalas, jedan od nekolicine preživjelih. U potresu, požaru i pod ruševinama život je izgubilo između 250.000 i 300.000 ljudi. Horde lopova harale su među ruševinama, skidale nakit i odjeću s mrtvih, kidale dragocjene ukrase s građevina. Napadali su iznemogle preživjele, pljačkali i ubijali svakoga tko im se suprotstavio.
Nakon što su se vatre pogasile, počele su kružiti priče o čudima. Malalas bilježi da su trudne žene, koje su puna tri tjedna bile zatočene pod ruševinama, iz njih izišle neozlijeđene, noseći zdravu djecu na rukama. Tri dana nakon potresa, neki su na nebu vidjeli golemi plamteći križ. Stajao je ondje više od jednog sata. Ljudi su pali ničice i zahvalili Bogu, ali nitko nije znao objasniti zašto bi Svevišnji uništio tako divan grad.
Piše: Lucija Kapural
