Ako ste pratili “Showtimeov” višestruko nagrađivani povijesni serijal “Tudori”, koji nas vodi na uzbudljivo, ponekad mučno putovanje u Englesku šesnaestog stoljeća, vjerojatno se sjećate scene u kojoj hrabru mladu djevojku, nakon dugotrajnog mučenja, odvode na stratište. Prije nego što će je živu zapaliti na lomači, krvnik joj, u činu milosti, oko vrata veže vrećicu punu baruta. Zašto to čini? Čim ga lizne plameni jezičac, barut bi trebao eksplodirati te osuđenici donijeti blagoslov trenutačne smrti, umjesto dugotrajne agonije u vatri. Scena je nedvojbeno snažna i potresna, no je li povijesno autentična? Anne Askew, koju je u serijalu portretirala sjajna Emma Stansfield, nedvojbeno je historijska osoba, no čini se da je prikaz njene smrti barem dijelom fikcija.
Engleska književnica i gorljiva protestantica, okrutno progonjena i smaknuta zbog navodne hereze za vladavine kralja Henrika VIII., u povijest se upisala kao jedna od od prvih pjesnikinja koje su stihove pisale isključivo na engleskom jeziku, prva Engleskinja koja se drznula tražiti razvod (argumentirajući svioj zahtjev citatima iz Svetog Pisma) te – uz Margaret Cheyne – kao jedina žena koja je mučena u zloglasnu londonskom Toweru.
Anne Askew odrasla je u grofoviji Lincolnshire, kao četvrto od petero djece imućna, nabusitog zemljoposjednika Williama Askewa i njegove tihe, bogobojazne ženice Elizabeth. Sir Askew, jedan od dvorjana kralja Henrika VIII., bio je navikao na to da se njegova riječ ne propitkuje, kako u kući tako ni u društvu. Nitko, primjerice, nije pitao njegovu najstariju kćer Marthu želi li se udati za bogataša Thomasa Kymea – tatica joj je jednostavno rekao da to mora učiniti. Sudbina je, međutim, odlučila drugačije. Martha se iznenada razboljela i umrla, nakon čega je pater familias odlučio da na njeno mjesto ima uskočiti Anna – petnaestogodišnja djevojčica!
No, Anna nije bila plaha i poslušna poput pokojne sestre. Inteligentna, načitana, hrabra i prkosna, suprotstavljala se goroj polovici ne razmišljajući o posljedicama. Kao gorljiva protestantkinja, koja je naizust znala na stotine biblijskih stihova, dizala je tlak Kymeu – i ne samo njemu – kad bi se, posve neprilično za jednu ženu, upustila u teološke diskusije. Primjerice, u pitanje je vrlo argumentirano dovodila doktrinu o transupstancijaciji, odnosno katoličku dogmu da se kruh i vino u misi pretvaraju u istinsku krv i istinsko tijelo Kristovo. Suprug, katolik, vikao je na nju svaki put kad bi iznosila slična “krivovjerja”, a i rođeni brat Francis savjetovao joj je da drži jezik za zubima.
Kymeu je rodila dvoje djece prije nego što ju je ovaj, zbog vjerskih i inih razmirica, odlučio šutnuti iz obiteljskog doma. Za mladu ženu, koja je prethodno zatražila da se njen brak okonča, bio je to pravi blagoslov. Preselila se u London, gdje se povezala s protestantskim krugovima. Počela je propovijedati, pod djevojačkim prezimenom, zbog čega je dvaput uhićena ali i odmah puštena na slobodu. U svibnju 1546. godine, treći put je bačena u tamnicu. Ovaj put, izlaza više nije bilo. Ona, koja je živjela za vjeru, uskoro će dobiti priliku da za nju i umre.
U Toweru, prokletom mjestu koje su stoljećima ispunjavali krikovi patnika, mučena je na nezamislivo surov način. Njeno nejako tijelo rastezali su na dasci, iščupavši joj sve zglobove iz čašica. Ugledni mučitelji, grof Thomas Wriothesley i barun Richard Rich, tražili su da imenuje one s kojima je “šurovala”. Odbila je, premda je uslijed nehumane torture više puta gubila svijest. Tražili su i da se odrekne krivovjerja no, za razliku od Anneina tijela, njen duh nije bilo moguće slomiti. Na kraju, plavokrvni sadisti izgubili su strpljenje. Proglasili su je krivom za herezu i osudili je na smrt na lomači.
Dana 16. srpnja 1546. godine, pogubljena je u Smithfieldu, četvrti na zapadu Londona, zajedno s još trojicom protestanata – Johnom Lassellsom, Nicholasom Belenianom i Johnom Adamsom. Zbog stanja u kojem se njeno tijelo nalazilo, više nije bila u stanju hodati. Do lomače su je donijeli na stolici.
Po pitanju Anneinih posljednjih trenutaka na ovom svijetu, povjesničari su podijeljeni. Dok se svi slažu da je prikaz njenog mučenja u serijalu realističan, do detalja poput dislociranih zglobova i donošenja na stratište na stolici, dio stručnjaka otpisuje priču u vrećicama baruta kao pučku legendu. Navode, naime, izjave svjedoka smaknuća, koji se slažu da je nesretnoj ženi trebalo gotovo dvadeset minuta da umre te da je pritom trpjela strahovitu bol. Dio povjesničara vjeruje pak da joj je ta vrsta milosrđa uistinu pružena, no da to nije bilo po nalogu engleske kraljice Katarine Parr.
Nevezano za protagonisticu našeg članka, dokazano je da se barut doista koristio kao svojevrstan katalizator pri odlasku na onaj svijet, najčešće kad bi rodbina žrtve dobro “podmazala” krvnika. I ranije, u srednjem vijeku, postojale su brojne metode skraćivanja muka na stratištu. Vješt krvnik bi, primjerice, za stanovitu novčanu naknadu pridavio osuđenu “vješticu” improviziranom garotom, tako da bi već bila mrtva u trenutku kad vatra počne proždirati njeno tijelo. Valjalo je to, dakako, učiniti neprimjetno, kao da se jesnostavno onesvijestila od straha – da se ne bi razočarala krvožedna masa. U Njemačkoj, žrtve bi katkad, umjesto da ih jednostavno svežu za stup lomače, krvnici naboli na neku vrstu šiljka i tako ih ubili.
Piše: Lucija Kapural
