Europski aristokrati 18. stoljeća masovno su unajmljivali lažne pustinjake, da im služe kao vrtna dekoracija od krvi i mesa!

Prvi pustinjaci, ljudi koji povlače od svijeta kako bi se na osamljenu, izoliranom mjestu posvetili molitvi i isposničkom životu, u kršćanstvu su se pojavili još početkom četvrtog stoljeća. Tada su, naime, prestali progoni kršćana, pa su ovi ljudi tražili način da pokažu zahvalnost Bogu na nešto manje ekstreman način od tradicionalnog mučeništva. Nazivali su se i eremitima (od grčke riječi za pustinju) odnosno anahoretima (od grčke riječi za povlačenje). Pustinjaštvo se razvilo najprije u egipatskoj i sinajskoj pustinji, a iz Egipta se proširilo cijelim Bliskim istokom, odakle dolazi i na Zapad. Kroz povijest, u Katoličkoj Crkvi razvilo se više pustinjačkih redova – kartuzijanci, kamaldolezi i pavlini samo su neki od njih. Oni koji osjete duhovni poziv na ovakav način života opredjeljuju se i danas, uz rubove šuma, u malim kolibama, starim župnim kućama, udaljenim crkvama ili pak špiljama.

Pojam “vrtni pustinjak” datira pak iz petnaestog stoljeća, kad su imućni Europljani počeli ugošćivati isposnike na svojim imanjima. Činili su to iz duhovno-pragmatičnih pobuda, kako bi se umilili big bossu na nebesima, da bi se ova praksa kasnije izvitoperila u nešto krajnje nakaradno i nehumano.

U osamnaestom stoljeću, pripadnici francuske i britanske aristokracije počeli su, naime, masovno angažirati tzv. “ornamentalne pustinjake”. Nije se radilo o zbiljskim monasima, već o siromašnim ljudima koji su za skromnu naknadu pristali živjeti tegobnim pustinjačkim životom na imanjima onih koji su imali više para nego pameti. Služili su kao vrtna dekoracija od krvi i mesa, a bili su smješteni u nastambama specijalno podignutim za tu namjenu – špiljama, kapelicama, lažnim srednjovjekovnim ruševinama, katkad čak i minijaturnim replikama egipatskih piramida ili rimskih amfiteatara. Od njih se tražilo da čitavo vrijeme na licu zadrže zamišljen, pomalo melankoličan izraz, a strogo im je bilo zabranjeno komunicirati s poslugom te šišati kosu i bradu. Dakako, ovakve građevine bile su notorni kič, a s njihovim stanarima postupalo se vrlo loše: zarada im je bila bijedna, a najčešće su potpisivali ugovor na sedam godine, snoseći posljedice ako bi ga ranije prekinuli.

S vremenom, postali su hit atrakcija na vrtnim zabavama, a u zadatke im pada i davanje “mudrih” odgovora na pitanja gostiju, za što su imali neku vrstu skripti. Pripadnici plave krvi u financijskom škripcu nisu si mogli priuštiti žive pustinjake, pa bi, kao povoljniju alternativu, u vrtu podigli špilju ili kakvu improviziranu ruševinu te ispred nje stavili stolac s Biblijom i naočalama, kao “dokaz” da je pustinjak boravio kod njih. Koncept ornamentalnih pustinjaka napušten je početkom devetnaestog stoljeća, kad njihovu funkciju preuzimaju i danas vrlo popularni vrtni patuljci.


Piše: Lucija Kapural

Komentari